utorak, 17. studenoga 2015.

Neka sjećanja nikada ne blijede

Prošle su godine – od zadnjeg zvuka topa i pale granate. Njih dvadeset i četiri. Ali nisu odnijele uspomene, nisu odnijele tugu koja je parala ljudska srca, nisu odnijele bol zbog gubitka voljenih. I danas suze klize niz obraze, i danas tihi jecaj odzvanja u kutu sobe – za onima kojih više nema.

I danas će gorjeti svijeće. Možda ćemo i proći kraj nekog lampiona, ne znajući da se iza njega krije priča – priča o životu i junačkoj borbi. O ljubavi prema zemlji i toliko željenoj slobodi. Priča o čovjeku, ili pak ženi;  mužu, supruzi, baki, djedu, djevojci, mladiću, ili pak o novorođenčetu koje se nije moglo boriti.

Svatko je od njih prošao svoju kalvariju, ispisao povijest naše lijepe domovine i zagazio u vječna prostranstva. I zadužio nas - za cijeli život. Da ne dopustimo da se ikada zaboravi priča o gradu heroju, palim junacima i snovima o slobodi, koje oni nisu dosanjali. A mi ih živimo. Katkada zaboravljajući na cijenu koja je plaćena.

Sjeti se, ako te život ponese gradu na Dunavu, da njime više ne hodaju koraci koji su životom platili njegovu slobodu. Neka te oni ostatci ruševina podsjete na strah koji je kolao ljudskim žilama kada su padale granate. Neka te ono polje u pustoši podsjeti na sve životne priče koje su tu završile. Ne zaboravi – nikada.

I kad budeš prolazio tim herojskim gradom, svrati pogled na one, niz čije se lice slijevaju suze. Na one, čije su oči danas sjajnije od zvijezda. Oni nose u sebi priču, čežnju za nedočekanim susretom, zagrljajem koji je ostao samo puka želja. Ali samo do susreta u vječnosti.


Prošlo je, previše godina, ali opet kao da je sve bilo jučer. Sjeti se toga kada budeš palio lampion 18. studenog. I budi ponosan, na sve one kojih više nema. Na onaj grad koji čvrsto stoji u kutku naše zemlje, jači nego ikad. Snažila ga je odvažnost i hrabrost, ali i suze i patnja, svih onih, kojih više nema. Ako ih i nema među nama, oni i dalje žive u srcima, i živjet će – ne zaboravi to. 

Nema komentara:

Objavi komentar