Preskoči na glavni sadržaj

Potraga za istinskom radošću

Kad bih barem živio/la tamo, vjerujem da bih bio/la sretniji/ja. Kad bih pronašao/la djevojku/mladića, moj bi život bio smisleniji. Kad bih mogao/la raditi nešto drugo, pronašao/la bih svrhu svoga života.  Vjerujem da vam je sve ovo, kao i meni veoma poznato. Potraga za istinskom radošću – kada počinje i kada se završava?

Svi se katkada nađemo pred zidom, kada se zapitamo što i kako dalje. Kada počinjemo tražiti sebe, identificirajući se s drugima, uspoređujući se i na kraju upadajući u razočarenje jer drugi naizgled imaju savršeniji i bezbrižniji život. I tako gubimo dragocijeno vrijeme, pokoravajući se svojim mislima koje počinju upravljati našim životom i bacati nas u beznađe. I dok ne kažemo dosta, i ne shvatimo da je naš život priča ispisana Božjom rukom, ostat ćemo ležati na podu i tražiti izgovore za takvo stanje.

Tko sam ja? Zašto živim baš ovdje? Zašto studiram to što studiram? Zašto radim tu gdje radim? Zašto imam baš te ljude oko sebe? Puno pitanja, ali dok ne damo odgovore, lutat ćemo u krugu zbunjenosti i neprestanog traganja. Bog nas treba. Svakoga ondje, gdje može iskoristiti svoje talente i sposobnosti. I kad se nama možda i ne čini tako – On ima svoj plan, savršen za tebe i mene. Ako mu vjerujem i slušam glas Ljubavi, neću lutati, već hodati u povjerenju.

Što je radost? Trajno ispunjenje u Bogu, rekla bih. I nećemo ju nikada u potpunosti doživjeti u čovjeku ili radu. Samo u Onome, koji nas je stvorio za sebe. Živimo za taj susret – susret Boga i čovjeka i trajno sjedinjenje u nebu. A do tada, ostaje nam hodati s povjerenjem. Osluškivati i moliti, dati najbolje od sebe služeći drugima – u nesebičnosti, praštanju i širenju Radosne vijesti. I onda, kada se to čini teško, i kada bi najradije pobjegli na neka druga mjesta, On ipak zna najbolje.


Sanjaj, ali živi. Ne dopusti da ti snovi postanu mjesto od bijega pred stvarnošću. Neka oni budu ono, što će te nositi kroz život, vjetar u leđa. I ako je to ono što Bog želi od tebe, dogodit će se. Možda ne odmah, ali ne zaboravi da je Isus čekao trideset godina na svoje javno djelovanje. Vjeruj svome Ocu, jer ima plan; predivan plan za tvoj život! I pod kišom sumnji i dvojbi, hodaj putem zacrtanim u tvome srcu. Jer samo ćeš tako doći do cilja. 




Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog