Ljubav koja vodi u nebo

Za početak pitanje – kakvu ljubav želiš? Teško će itko dati odgovor bez dubokog promišljanja. Možda nekada i ne želimo o tome razmišljati, jer se bojimo da je takvu ljubav nemoguće naći i živjeti. I onda prihvatimo bilo kakav oblik odnosa, pretvarajući osobu u privjesak koji nosimo sa sobom da bi drugi vidjeli i divili se.

Ključan problem? Strah od samoće. Možda i strah od suočavanja s nama samima; strah od razočarenja. Vjerujem da postoji još koji, ali ne bih o njima. Zašto? Isus je rekao: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“. Vjera izgoni strah. Bog nas oslobađa i čini nas novima i spremnima da se darujemo drugoj osobi.

Da bi upoznali sebe, potrebno je zaviriti u svoje srce. Suočiti se s vlastitim manama i slabostima. Samo ćemo tako moći drugoga prihvatiti u potpunosti. Nitko nije savršen, ali Bog nas može učiniti savršenima u ljubavi. Trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da se prvo Bog nastani u njemu, da On zagospodari našim željama, mislima i osjećajima.

Nismo pozvani mijenjati druge. Pozvani smo mijenjati sebe. Svaki dan iznova. Pozvani smo postajati bićima ljubavi i dobrote, nositeljima nade i radosti. A to katkada bude teško. Ipak, vrijedi truditi se. Vrijedi umirati sebi i dopustiti Kristu da živi u nama.

Ne boj se postaviti visoke ciljeve. Ostani vjeran svojim idealima. Ne postoji savršena ljubav, ali uvijek postoji netko, tko će učiniti sve da te dovede k Bogu. Netko, tko će čuvati tvoje srce kao kapljicu vode na dlanu. Netko, tko će prvo tražiti tvoju sreću i u njoj pronaći svoju. Takvu osobu vrijedi čekati. Za nju vrijedi moliti. Jer bez Boga, nikada ju nećemo susresti.

photo: www.patheos.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog