Preskoči na glavni sadržaj

Najvažnija stvar na svijetu


Kada bi te netko pitao što je tebi najvažnije u životu, što bi mu odgovorio? Za što živiš? Koji je tvoj konačni cilj i svrha tvojega života? Zadnjih sam mjeseci i ja razmišljala o odgovorima na pitanja koja sam i tebi postavila. Razmišljajući, shvatila sam da sam odrastala čekajući da nešto dođe (da završim školu, fakultet, udam se…), jer sam vjerovala da će me to ispuniti i da ću tada biti sretna. Nažalost, nisam jedina koja sam tako razmišljala. Možda i ti još uvijek tako razmišljaš? Čekaš posao, muža/ženu, djecu… i vjeruješ da će tek tada život biti smislen i da ćeš tek tada moći reći da postoji ono nešto za što se isplati živjeti.

Ne kažem da je pogrešno željeti brak, djecu, dobar posao… Pogrešno je kada nešto od toga (ili to sve) postane jedini smisao našega života. Pogrešno je kada iz kreveta ustajemo i navečer liježemo, a da u međuvremenu nismo podignuli pogled prema nebu i sjetili se Onoga koji nam sve to daje. Godinama sam vjerovala da će se sve u mom životu posložiti i da ću pronaći smisao kad se udam i budem majka. Nisam obraćala pozornost na sitnice kojima mi je Bog uljepšavao dane i pokazivao mi svoju ljubav. Zatvorila sam se za sve drugo i za sve druge jer sam vjerovala da je to moj cilj! Kako li je to bilo pogrešno. Bog je rekao „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2), ali ne zaboravimo da je Adam radio, komunicirao s Bogom, imao iskren odnos s njim, prije nego li mu je Bog darovao Evu. Dokle god netko/nešto u našem životu bude na mjestu koje pripada Bogu, ništa u našem životu neće biti na svom mjestu. Pa ni mi sami.

Koja je najvažnija stvar na svijetu? Sveti je padre Pio rekao: „…sadašnji nam život nije dan ni zbog čega drugoga doli da postignemo vječni život.“[1] Naš odnos s Bogom je ono što ostaje za svu vječnost. Što ga više upoznamo, više ćemo ga ljubiti, a On će se brinuti da ne budemo uskraćeni za ono što nam je u životu potrebno. Kada sam malo više vremena provela u razmatranju Božje riječi, shvatila sam koliko poruka i smjernica za život mogu ondje pronaći. Niti jedan čovjek nam ne može dati ljubav za kojom čežne naše srce. Svi mi, manje-više, imamo takva očekivanja. Ni sami nismo savršeni, a očekujemo da onaj drugi to bude. Zato se danas toliki brakovi raspadaju, ulazi se u veze koje odvlače od Boga, a svjetovnost nikada nikoga nije ispunila.

Živimo za nebo. Bog ima plan za nas i u vječnosti! Treba nas i ondje, stvorio nas je za vječnost! Svi mi na zemlji imamo priliku raditi na sebi, moliti za ozdravljenje i iscjeljenje naših rana; imamo priliku upoznati Boga, živeći poziv i poslanje koje nam je namijenio – sve kako bi se pripremili za ono što NIKADA neće završiti, vječni život. Brak je jedan od puteva posvećenja. Križ, žrtva, ali i radost, ljubav i zajedništvo. Kao i u svakom drugom pozivu. No, tek kada je Bog u središtu, onda će i međusobno darivanje supružnika u braku biti plodonosno. Onda će i život, sam po sebi, biti predokus onoga što nam je Bog obećao u vječnosti.  

„Svijet je pun ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da je on sreća i traže tu sreću izvan njega – i upravo to je glavni razlog zbog čega su nesretni.“[2]

Razmisli o tome. Možda baš danas odlučiš promijeniti svoj život… 😊

Gabriela 



Foto: TeiTo




[1] Iz knjige „365 dana s padre Pijem“, autora Gianluigija Pasquale. Izdavač:Detecta.
[2] Iz knjige „Od Duha do uha“, autora p. Augustina Pelanowskog. Izdavač: Figulus (http://www.figulus.hr/od-duha-do-uha.html)

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog