Preskoči na glavni sadržaj

Sruši zidove da te mogu voljeti


Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako?

Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome što su im sve pružili. Ne ostvarujući tu emotivnu povezanost, posebice s ocem, Nina je u srcu nosila strah od muškaraca i tako bi svaka mogućnost ostvarivanja bliskog odnosa značila bijeg. Otac je taj koji djeci pomaže izgraditi osjećaj identiteta i ako on zakaže, dijete će imati problema jer neće imati stabilnu sliku o sebi. Tako i Nina, pošto nije imala primjer u ocu, nije znala kako se ponašati u blizini muškaraca što je u njoj stvaralo strah. Kada bi joj bilo koji mladić prišao bliže želeći da njihovo prijateljstvo preraste u vezu, ona bi reagirala odbijajući ga i prekidajući kontakte s njim. Mnogi to rade nesvjesni problema koji imaju.

To vrijedi i za dečke. Ako, recimo, Jakov nije od oca mogao naučiti muške uloge; kako se ponašati prema djevojci, kako općenito muškarci funkcioniraju (djeca spolne uloge uče prema modelu – djevojčice od majki, a dječaci od oca), brak će im biti velika nepoznanica koju će pratiti strah od bliskosti i intimne povezanosti sa ženom, ne shvaćajući korijen problema. Kada se dođe do te spoznaje i kada osoba oprosti roditeljima jer nisu mogli dati ono što sami nisu primili, može se započeti proces promjene. Spoznaja da nas Bog voli i da nas je volio i u onim trenucima kada nismo primili ljubav, oslobađa i zacjeljuje rane. Molitva za nutarnje iscjeljenje i ozdravljenje ranjene prošlosti od velike je pomoći. Tek tada bit ćemo sposobni izgraditi zdrav odnos koji će trajati. Mnogi se, nažalost, bore s ovim problemom i ostaju sami jer ne razumiju što im se događa. Drugi ih također žale i ohrabruju govoreći da će „već netko naići“, ne shvaćajući da time čine više štete nego koristi.

Naše su rane poput velikog zida koji priječi da se netko drugi približi. One su poput crvenog svjetla na semaforu koji znači zabranu: „Ne idi dalje, ne puštam te. Stani. Još nitko nije prišao bliže. Bojim se.“ A kada se nađe netko čiji pogled seže dalje od zida koji smo podigli, više ništa neće biti isto. Netko tko zna da samo ljubav liječi. I kad se pojavi netko toliko hrabar da ti se usudi reći: „Sruši te zidove da te mogu voljeti!“, učini to. Unatoč strahu. Jer nekada moramo proći kroz stah da bismo otkrili ljepotu s druge strane obale.

Isplati se hodati #putem ljubavi 😉

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😊



foto: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog