Preskoči na glavni sadržaj

Strah od odbijanja


Negdje sam pročitala da se muškarci teško nose s odbijanjem. Nisam o tome prije razmišljala, ali sam nakon toga postala svjesnija koliko je to zapravo problem danas. Broj samaca raste. Slobodni muškarci i žene se ne pronalaze.

Muškarci su po prirodi „jači“ spol. Očekuje se da muškarac preuzima inicijativu u realizaciji nekoga odnosa. Mišljenja sam da se te uloge ne bi trebale mijenjati. Žena je stvorena da ju se osvaja, a muškarac da bude „osvajač“. Možda se neće svi složiti sa mnom, no ipak vjerujem je to ono najljepše i najprirodnije. Nažalost, ruku na srce, niti su žene što su nekada bile niti su muškarci što su nekada bili. Digitalna era koja nas je trebala umrežiti i tako nam olakšati komunikaciju, učinila nas je udaljenijima i sebičnijima. Stvaramo virtualne identitete na društvenim mrežama, udaljujući se od istine o samima sebi. Bez autentičnosti osoba ne može se izgraditi zdrav odnos/veza i postaviti čvrsti temelji za brak.

Jedan od ključnih problema danas jest sebičnost (oni koji nisu takvi, neka slobodno zanemare sljedećih par rečenica 😉). Brinemo se kako da nam bude ugodno, da imamo što manje teških situacija, pronalazimo jednostavnije puteve, odbacujemo križeve ili ih prihvaćamo i žalimo se… A ljubav je po svojoj definiciji nesebična. Kada počnemo razmišljati kako usrećiti drugoga, a ne kako će taj netko usrećiti nas, znat ćemo da smo spremni za hod u dvoje. Možda zvuči paradoksalno, no tek kada nesebično dajemo, bez očekivanja, onda najviše i primamo od drugoga. Ljubav ne poznaje odnose na probu – ili voliš ili ne voliš. Drugoga nema.

Muškarac je stvoren da započne dar ljubavi. Priznajem, danas nije lako biti muškarac. No, ako hodaš s Bogom, onda postane lakše jer On „odradi“ svoj dio posla. Svidjet će ti se neka djevojka. Skupit ćeš hrabrosti, prići joj ili joj poslati poruku. Ostalo je na njoj. Možda ćeš joj biti simpatičan, privlačan i prihvatit će razgovor; poželjet će saznati više o tebi. No, što ako ti kaže „ne“? Vjerovao ili ne, to može biti najbolja stvar koja ti se može dogoditi u životu! Zvuči čudno, ali je tako. Zašto? Zato što ćeš svoje vrijeme, emocije i sve drugo moći sačuvati za onu osobu koja će u tebi vidjeti ono što možda niti jedna prije nije vidjela. Tvoja buduća supruga ne zaslužuje nekoga tko će biti razočaran, izranjen i povrijeđen jer je pokušavao graditi odnos s osobom koja nije bila za njega.

Ako si već doživio brojna razočarenja; ako si povrijeđen i više ne vjeruješ da postoje djevojke po Božjem srcu, prvo poradi na sebi. Dok Bog ne iscijeli tvoje rane, ne pokušavaj graditi neki odnos jer bez čvrstih temelja neće trajati. Odbijanje izaziva nelagodu u svakom čovjeku. Budi se osjećaj manje vrijednosti i odbačenosti iz djetinjstva. No, sada nismo djeca i ako smo svjesni vlastite vrijednosti možemo s povjerenjem Bogu zahvaliti na odbijanju jer nas je sačuvao od onoga što nije bilo za nas. I sama sam imala iskustvo da sam neke dečke odbila; ne zato što mislim da sam bolja od njih, već zato što – ili nije bilo fizičke privlačnosti, ili mi je prihvaćanje određenoga karaktera bio problem. S druge strane, bilo je i onih koji su imali ono što sam tražila, ali ja nisam bila osoba za njih. I to je u redu. Zahvalna sam Bogu što me je sačuvao od potencijalnih rana.

Pokušaj i ti tako gledati na odnose. Ljubav je predivna stvarnost. Šteta je propustiti živjeti ju u dvoje, samo zato što nas priječi strah. Ako hodamo kroz život s povjerenjem u Boga, On će sve okrenuti na dobro. A mi ćemo biti mrvicu ponizniji. 😊



Foto: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog