Preskoči na glavni sadržaj

Za ljubav treba imati hrabrosti


Nedavno sam slučajno naišla na svjedočanstvo jedne djevojke, a naslov je glasio: „Za ljubav treba imati vjere“. Ta je djevojka u tekstu opisala nutarnju borbu svoje prijateljice koja je u srednjim 30-ima pronašla ljubav svoga života; kratko prije toga ta je mlada žena počela gubiti vjeru da će ju ikada pronaći. No, jedan slučajan susret sve je promijenio. Vjera. Da. Ali, rekla bih da nije dovoljno samo vjerovati. Itekako je potrebno i – imati hrabrosti.

Neki sam dan sjedila na kavi sa svojom prijateljicom, koja mi je pričala o tome kako je njena poznanica upoznala predivnog dečka, oboje su se zaljubili, ali – nitko ništa (još) ne čini po tom pitanju. Nisu oni jedini primjer. Kolike su lijepe ljubavi možda u startu propale, jer nismo imali hrabrosti. Bojimo se odbijanja, a više bismo se trebali bojati toga da ćemo možda zauvijek izgubiti nekoga kraj koga smo mogli provesti život. Zašto je to tako? Mislim da nismo shvatili što ljubav zapravo jest, i kako ju živjeti. Lako nas mogu zavarati osjećaji, zaljubljenost… ali ljubav je sve ono što ostaje kada se emocije stišaju. Tada si trebamo postaviti pitanje, želimo li kraj te osobe provesti život i jesmo li spremni žrtvovati se, podrediti svoje potrebe da bi netko drugi bio sretan.

Zašto se želiš udati/oženiti?
Jesi li se ikada pitao/la – zašto se želiš udati/oženiti? Mnogi koji žive čistoću, u braku vide „zakonito“ mjesto ispunjavanja svojih žudnji (često požude!), odnosno seksualnih nagona. Zaboravljamo da življenje čistoće ne završava stupanjem u brak, jer tada samo poprima drugi oblik. Da bismo mogli autentično voljeti drugoga, naše potrebe, prvenstveno glad za ljubavlju, moraju biti zadovoljene. Jedan je evangelizator ispričao kako parovi nerijetko ulaze u brak s požudom u srcu, što u praksi znači da onoga drugoga trebamo da bi zadovoljio naše potrebe. Kako to promijeniti? Prvo pusti Boga u svoj život. Ostavio nam je Euharistiju u kojoj mu možemo predati sve rane koje treba otkupiti, izliječiti (kako prikazati Misu na određenu nakanu detaljno je objašnjeno u knjizi Sveta Misa. Najsvetiji događaj na svijetu). Zatim ga moliti da nas On uči kako voljeti drugoga i tu ljubav izražavati. U našem će srcu, jer smo skloni grijehu, uvijek vladati borba između ljubavi i požude. Na nama je da se borimo i ne odustajemo olako. Naravno, s Bogom.

Tek tada možemo doći do onoga o čemu govorim u ovome tekstu. Kada smo sigurni da imamo zdraviji pogled na ljubav i brak, možemo se otvoriti daru koji nam Bog želi dati – našem budućem supružniku. Samo onaj tko traži otvorena srca, bez predrasuda, nalazi. Ljubav ne gleda stas, glas, imutak… ona prije svega traži hrabrost i odvažnost da unatoč tome što drugi možda neće razumjeti moj izbor – ja odaberem voljeti. Lijepo je to rekao p. Luka Rađa – zaljubljeni mogu hodati po valovima, sve dok gledaju jedno u drugo. Ako počnu gledati sa strane, u druge, počet će tonuti. Da, za ljubav treba imati hrabrosti. Naravno, pod tim ne mislim da se treba siliti ono što nije obostrano; ljubav mora biti u slobodi i tuđa se sloboda uvijek poštuje. Ako to ne možemo, samo znači da još nismo spremi, zreli za odnos u dvoje i da postoje neke neispunjene potrebe iz djetinjstva koje trebamo rješavati.

Nadam se da će ti ovaj tekst pomoći da se odvažiš na ljubav. Prvo prema Bogu, a onda i onoj osobu koju ti Bog želi darovati. Imaj vjere, ako si prepoznao/la brak kao svoj poziv, ali budi spreman i na rizik (na bilo koji način). Samo ćeš tako u potpunosti doživjeti ljubav i iskusiti radost koju donosi.


Foto: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog