petak, 27. studenoga 2015.

Na raskrižju života

„Uvijek sam se pitao zašto je tako teško stajati na raskrižjima, posebno na raskrižjima gdje nema putokaza, nema znaka cesta s prednošću prolaza - na raskrižjima života. I sada kada se nađoh možda na najvećem raskrižju života pritisnut i prožet težinom raskrižja, jedno mi divno biće reče: Težina i mučnina raskrižja je u tome što ono ima oblik križa. Bijaše to za mene divno otkriće, divno poput uzdaha onih koji golgotski pate, ali znaju zašto pate. Hvala ti, hvala ti što je jedan upitnik manje u mom životu.“ – fra Ante Grbeša

Vjerujem da je donošenje nekih odluka jedan od težih životnih trenutaka, neovisno o posljedicama odluke. Uvijek nam se nameće ono - Što ako? Što ako ne ispadne kako sam željela, što ako se razočaram, što ako griješim? I dok mi tako razmišljamo, neodlučni u onome što se od nas očekuje, dragocijeno vrijeme nam prolazi i odlazi u nepovrat.

Što Bog želi od mene? Mislim da neću pogriješiti ako kažem da ste se to mnogo puta zapitali, kao i ja. Jedan od najvažnijih zadataka svakoga od nas jest spoznati sebe, osluškivati Božji glas i slijediti put koji nam je On namijenio. Sada nam se nameće pitanje – kako čuti Boga u buci ovoga svijeta? Ili možda bolje – želim li ja čuti što Bog želi, ili  se to pak ne slaže s mojim planovima za budućnost?

Da bi pronašli sebe i svoj životni poziv, nekada je potrebno umrijeti svojim željema i planovima. „Čovjek snuje, a Bog odlučuje“, rekli bismo. Sreća se pronalazi u Bogu, koji jedini može ispuniti ljudsko srce u potpunosti. I onda kada smo mi zbunjeni i možda malo izgubljeni, On savršeno pozna svaki naš korak i svaku želju upisanu u naše srce. Upravo su želje te, koje nam ukazuju na put kojim nam je ići, a mi ih katkada olako shvaćamo.


Ako dopustiš Gospodinu da osvoji tvoje srce, da zagospodari njime, osjetit ćeš puninu života koja je u Njemu. A onda neće više biti važno što će drugi reći. Božji šapat u tvome srcu otkrit će ti odgovore na sva tvoja pitanja i tvoja lutanja. Budi hrabar i upitaj ga – Što želiš da učinim, Gospodine? Tek kada zaživiš svoj poziv i poslanje, kada otkriješ sebe i svoje talente, shvatit ćeš ljepotu i smisao našega zemaljskog života. Lijepo je rekao o. Michael Scanlan: “ Naš je životni poziv blago zakopano u polju. Biser velike vrijednosti. Milost  je u pozivu. Ostvarite ga bez obzira na cijenu.“.


utorak, 17. studenoga 2015.

Neka sjećanja nikada ne blijede

Prošle su godine – od zadnjeg zvuka topa i pale granate. Njih dvadeset i četiri. Ali nisu odnijele uspomene, nisu odnijele tugu koja je parala ljudska srca, nisu odnijele bol zbog gubitka voljenih. I danas suze klize niz obraze, i danas tihi jecaj odzvanja u kutu sobe – za onima kojih više nema.

I danas će gorjeti svijeće. Možda ćemo i proći kraj nekog lampiona, ne znajući da se iza njega krije priča – priča o životu i junačkoj borbi. O ljubavi prema zemlji i toliko željenoj slobodi. Priča o čovjeku, ili pak ženi;  mužu, supruzi, baki, djedu, djevojci, mladiću, ili pak o novorođenčetu koje se nije moglo boriti.

Svatko je od njih prošao svoju kalvariju, ispisao povijest naše lijepe domovine i zagazio u vječna prostranstva. I zadužio nas - za cijeli život. Da ne dopustimo da se ikada zaboravi priča o gradu heroju, palim junacima i snovima o slobodi, koje oni nisu dosanjali. A mi ih živimo. Katkada zaboravljajući na cijenu koja je plaćena.

Sjeti se, ako te život ponese gradu na Dunavu, da njime više ne hodaju koraci koji su životom platili njegovu slobodu. Neka te oni ostatci ruševina podsjete na strah koji je kolao ljudskim žilama kada su padale granate. Neka te ono polje u pustoši podsjeti na sve životne priče koje su tu završile. Ne zaboravi – nikada.

I kad budeš prolazio tim herojskim gradom, svrati pogled na one, niz čije se lice slijevaju suze. Na one, čije su oči danas sjajnije od zvijezda. Oni nose u sebi priču, čežnju za nedočekanim susretom, zagrljajem koji je ostao samo puka želja. Ali samo do susreta u vječnosti.


Prošlo je, previše godina, ali opet kao da je sve bilo jučer. Sjeti se toga kada budeš palio lampion 18. studenog. I budi ponosan, na sve one kojih više nema. Na onaj grad koji čvrsto stoji u kutku naše zemlje, jači nego ikad. Snažila ga je odvažnost i hrabrost, ali i suze i patnja, svih onih, kojih više nema. Ako ih i nema među nama, oni i dalje žive u srcima, i živjet će – ne zaboravi to. 

nedjelja, 1. studenoga 2015.

Čežnja

„Kako ti je u vezi?“ – upitala me nedavno moja mlada prijateljica. „Nisam u vezi.“ – odgovorila sam. „Što čekaš?“ – nastavila je ona. Pomalo sam bila iznenađena pitanjem. Djevojka koja jedva da je i počela živjeti, zakoračila je u novu vezu, tek završivši prijašnju. Njezino je srce očito tražilo sigurnu luku i ispunjenje one čežnje za pripadnošću koja se rađa u dubini srca.

Što čekam? – razmišljala sam o naizgled smiješnom pitanju. No ima to neku svoju dubinu i smisao. Možda samo da me podsjeti i onda kada posumnjam da Bog nešto sprema za mene. Da me podsjeti da svaka strpljivost donosi obilje blagoslova. I onda kada se zaokupim  razmišljanjem i kada na tren izgubim nadu.

Što čekam? Nije lako dati odgovor na to pitanje. Neki su pokušali, pa sam imala priliku čuti razne - od „gospodina pravog“, „srodne duše“ i da ne nabrajam dalje. Ja? Ja čekam nekoga, tko će ostatku svijeta biti netko sasvim nebitan, a meni sve. Nekoga, tko će me prihvatiti u potpunosti; tko će mi pomoći rasti u vjeri; tko će samnom moliti. Nekoga tko će samnom sanjati i živjeti snove; tko će mi uljepšavati dane svojom prisutnošću.

Neki će reći da očekujem puno. Možda. Ali kao kći nebeskoga Oca, ne želim očekivati manje. Moj Otac poznaje moje srce bolje od mene – zna svaku moju skrivenu čežnju i želju, ali isto tako – zna i kako ih ispuniti. Znam i vjerujem da moje srce čuva za nekoga tko će ga znati čuvati, nekoga – tko će voljeti prvo Njega, da bi mogao mene.

Ako i tvoje srce čezne za ljubavlju, savijetujem ti jedno - sve svoje čežnje pretvori u molitvu i nebo će ju čuti. Ne pristaj na ništa menje od onoga što tvoj Otac želi za tebe, pa i pod cijenu višegodišnjeg čekanja. Jer, ni jedna molitva nije uzaludna. Nauči se slušati. Bog govori u tišini tvoga srca. Samo ćeš tako prepoznati Božju volju; trenutak kada tvoje srce postane nemirno, kada ti Bog usmjeri pogled na nekoga koga možda do sada i nisi primjećivao.

Ne postoje slučajnosti. Iza svake se krije Bog i njegova providnost. Ne boj se krenuti putem Ljubavi. Ne boj se živjeti ljubav. Slijedi svoje srce, otvori oči i vidjet ćeš znakove pokraj puta, kojim možda do sada i nisi kročio. Zakorači hrabro, s potpunim predanjem u Očeve ruke. Jer samo ćeš tako pronaći put do srca koje čeka samo tebe.