petak, 22. travnja 2016.

Kavalir i dama

Novo, „moderno“ vrijeme, kao da ispisuje neka nova pravila. Ono tradicionalno postaje preusko i pomalo dosadno, pa se teži novitetima. Tako i dosad tradicionalno određene muško-ženske uloge dolaze u upit, pa se sve ćešće narušavaju s ciljem nasljedovanja modernih trendova. I onda se čudimo kako ti isti odnosi lako pucaju i ne prerastaju u nešto čvršće i stabilnije, kao što je institucija braka.

Dama. Tko je to? Netko tko treba ugađati suprotnom spolu i podređivati se do trenutka kada izgubi vlastitu osobnost pod izlikom opsluživanja drugoga i ispunjavanja tuđih želja? Ne bih rekla. Pod pojmom „dama“ prvenstveno mislim na djevojku ili ženu, koja svome muškarcu dozvoljava da bude ono što jest, dozvoljava da joj, primjerice, otvori vrata automobila, da bude glava kuće ukoliko su sklopili ženidbeni savez; jednostavnije rečeno - poštuje njegovu ulogu u njihovoj obitelji. Kako kaže sv. Pavao: „Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!“ (Ef 5, 23-25). Drage djevojke/žene, dopustite svome mladiću/suprugu da bude muškarac po Božjem naumu. Poštujte njegovu ulogu, kako bi dostojanstvenije odigrale svoju.

Kavalir. To je netko tko ugađa suprotnom spolu do te mjere da se odnos pretvori u iskorištavanje? Nikako. Kavalir je prvenstveno muškarac, koji je svjestan svoje zaštitničke uloge, koji je spreman nasljedovati Kristov primjer i ljubiti do kraja. Netko, tko se ne srami biti pažljiv i svojoj djevojci/ženi malim znakovima pažnje iznova dati do znanja da ima posebno mjesto u njegovu životu. „I nije stvoren muž radi žene nego žena radi muža.“ (1 Kor  11,9)  Dragi mladići, ne zaboravite da je ljubav prvenstveno žrtva i da vaša „nadređena“ uloga znači ništa više doli služenje vašoj obitelji i vašim najmilijima.

Možda je danas moderno da i djevojke započinju dar ljubavi, ali ljepota onih Bogom danih uloga uvijek će iznova privlačiti mlade ljude, koji teže iskrenoj ljubavi koja počiva na čvrstim temeljima. Jer dama ću uvijek ostati dama, a kavalir – kavalir. I vjerujem da ćete se složiti samnom da samozatajni osmijeh djevojke koja iščekuje svoga mladića, otkriva onu čistu i iskrenu ljubav, čiju harmoniju ne mogu narušiti novi ideali modernoga doba.


„Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svoga muža.“ (Ef 5, 33)       




subota, 16. travnja 2016.

Tessa Afshar - interviju za Putem Ljubavi

Tessa Afshar, teologinja i američka književnica, rođena je u muslimanskoj obitelji u Iranu. U Engleskoj je pohađala internat za djevojčice je i zavoljela romane. Na Sveučilištu Yale (SAD), magistrirala je teologiju. Autorica je knjige Biser u pijesku, ali i još nekolicine romana inspiriranih biblijskim likovima. Zahvaljujući knjizi Biser u pijesku proglašena je "novim autorom godine" po izboru čitatelja pod pokroviteljstvom Family Fiction.


Tessa je pristala dati interviju za čitatelje bloga Putem Ljubavi, koji možete pročitati u nastavku teksta. 

1.    Kako ste postali Kršćanka?

Tessa: Premda sam živjela na kršćanskom Zapadu od svoje punoljetnosti, do srednjih dvadestih nikada nisam čula za Evanđelje. Tijekom osobito teškog životnog razdoblja imala sam jedan životopisan san. U snu sam bila na obalama Galilejskog mora. U daljini sam vidjela čovjeka kako hoda prema meni i odmah sam znala da je to Isus. Što je prilazio bliže, osjećala sam se jako razočarano. Vidite, On nije bio zgodan kao što je to rašireno u imaginacijskom prikazu. Jedini Isus kojega sam do tada vidjela bio je onaj prikazan u likovima nekoliko zgodnih fimskih glumaca. Mislila sam, ovo je Isus.
Kako se približio, shvatila sam da je to Isus, jer u njegovim sam očima vidjela takvu duboku ljubav i snagu da sam skoro pala na koljena. Pitao me da ga slijedim, što sam i učinila. Ne samo da sam u snu prepoznala njega kao Isusa, također sam bez imalo sumnje znala sa je On Božji Sin, pravoga Boga od samoga Boga, i kao nitko drugi u cijelom svemiru.
Kratko nakon toga sna, prijatelji su me pitali da idem u crkvu i proučavam Bibliju. Činilo se kao da je sam Bog otvorio vrata u moju nutrinu i potom učinio da saznam činjenice. Jednostavno sam se zaljubila u Isusa. Nitko nije poput Njega.

2.    Zašto se koristite biblijskim temama u svom pisanju?

Tessa: Biblija je najčuvenija knjiga ikada napisana. To nešto, sadržano u pričama, uspjeva već tisućama godina zahvaćati ljudska srca. Bog često izabire grešne muškarce i žene preko kojih ispunjava svoj plan. To je razlog zašto se mnogi od nas mogu usporediti s njima. Slomljena žena koja se izdiže iznad svojih okolnosti da bi pravilno izabrala, prionila uz Boga, i konačno pobjedila, jedan je iznimno snažan karakter o kojem se može čitati. Ja se usmjeravam na njenu slomljenost i inspirirana sam njenom pobjedom.
Prema mom iskustvu, svi se borimo s raznim vrstama nesigurnosti. Sumnjamo u sebe. Sumnjamo čak i u Boga. Ali u Božjim rukama, te pukotine u nutrini našeg bića, mogu se preokrenuti u slavu, jer svijetlost Njegova lica može svijetliti kroz njih. Zato se koristim biblijskom tematikom. To ne znači da mi se više ne sviđa Jane Austen,  Charlotte Bronte, ili neka suvremena YA fikcija.


3.  Osim Biblije, čime se još služite u pisanju?

Tessa: Povijesne i arheološke zapise, akademske knjige, on-line izvore, muzeje, fotografije antičkih građevina, pa čak i razgovore s mojom rodbinom s Bliskog Istoka  o vremenu, topografiji i geografiji određenih područja s kojima su osobno upoznati.


Tessa je progovorila i o novoj knjizi, Zemlja tišine (Land of silence), koja će uskoro biti predstavljena u SAD-u. 

4.  Zemlja tišine (Land of silence) temelji se na priči o ženi s krvnom bolesti. Jeste li saznali nešto istražujući tu priču?

Tessa: Uvijek sam znala da Isus ne izriče fraze samo tako. Svaku riječ koju izabere, izabire s određenom namjerom. Zanimljivo je da je žena s krvnom bolesti jedina osoba kojoj se Isus izravno obraća s „kćeri“. To me zaintrigiralo, i velik dio priče temelji se na Isusovu razlogu da joj se obrati na takav način. Na kraju, mislim da se On svim svojim sljedbenicima obraća na takav način. I mi smo kćeri i sinovi. I kad shvatimo dubinu te tvrdnje, naši je unutarnji život preobražen.

 5. Glavna junakinja priče, Elianna, govori svojoj sestri: „Možemo ići korak po korak      naprijed, i naučiti kako biti vjerni u patnji.“ Što je mislila pod rečenim?

Tessa: Svi imamo patnju u svijetu. Teško je pokušati kontrolirati okolnosti, patnja će nas uvijek pronaći i biti u našem životu neko vrijeme. To zahtijeva i odgovor od nas. Hoćemo li biti ljuti? Hoćemo li biti očajni? Hoćemo li odbaciti Boga? Elianna je ostala vjerna Bogu. U patnji mu je vjerovala i zvala ga Ocem. Mislim da je to najefikasniji način za odgovoriti na patnju i jedini koji je Isus napravio za nas.

6. Napisali ste: „Očaj je poziv na molitvu. Možeš potonuti ili moliti kada dođe na tvoja vrata.“ Što ste mislili pod tim riječima?

Tessa: Postoje razdoblja u životu kada se možda prepustimo očaju. Čak i apostol Pavao priznaje da doživljava očaj kada kaže: „Bili smo bili pod velikim pritiskom, daleko izvan naše sposobnosti podnošenja, tako da smo očajavali, čak i za život." U takvim razdobljima, imamo zapravo samo dvije mogućnosti. Možemo potonuti pod težinom očaja, ili se izdići molitvom. Bog ima snagu uništiti beznađe i njegove posljedice. U Njegovoj prisutnosti ulazimo u snagu koja sputava očaj.

7. Govoreći o Isusu, jednom od vaših likova u Zemlji tišine kažete: „Suosjećanje postaje oružje ratovanja u Isusovim rukama. Tuga ne može protiv toga“. Možete li to malo pojasniti?

Tessa: Većina Židova, u Isusovo vrijeme,  koji su očekivali obećanog Mesiju, mislili su da će doći kao kralj ratnik, poput Davida, i poraziti rimsku okupaciju. Isus je bio kralj ratnik, ali On nije koristio ljudsko oružje. Umjesto toga, On se okrenuo oružju  pravde. Kad je bio ganut suosjećanjem, tama nije mogla nadjačati Njegovu moć. Bolest i smrt bili su poraženi.

8. Što biste poručili mladim piscima?

Tessa: Ustraj. Sanjaj veliko. Usavršuj svoju vještinu. Voli likove koje odabireš. Budi iskren. Piši zato što voliš pisati priče, ne zato što želiš biti poznat i cijenjen, ili zaraditi. Za mene pisanje nije hobi. Nije čak ni posao. To je poziv. Vjerujem da sam stvorena za to. Biblija kaže da nas Bog stvorio u Kristu Isusu za dobra djela, koja je Bog unaprijed pripremio za nas (Ef 2,10). Vjerujem da je dio toga rada u mom životu pisanje. Što da kažem kad stvari postanu teške ili se čine neodrživima? Trebam li odustati od Onoga što mi je Bog namijenio? Trebam li odustati od svoje sudbine samo zato što je teško? Ako je pisanje tvoj životni poziv, moraš ustrajati.

9. Zašto je, po vama, ustrajnost toliko važna?

Tessa: Život može biti bojno polje. Vaš posao, vaši odnosi, vaše srce, vaša sudbina – svi se oni mogu naći pod prijetnjom. Bez upornosti, lako je izgubiti nadu u najtamnijim trenutcima. Kada se najviše osjećate slomljenima, sjetite se da vas Gospodin nije zaboravio. On je uvijek na vašoj strani. On je za vas, čak i kada se osjećate nedostojnima Njegove brige. Vaša se vrijednost ne sastoji u tome što radite i jeste li pogriješili. Vaša je vrijednost u Njegovoj ljubavi.  Njegov Savez mira u Isusu nikada neće biti narušen. Njegovi ste i On nikada neće odustati od vas.  

   

subota, 9. travnja 2016.

Ljubav koja vodi u nebo

Za početak pitanje – kakvu ljubav želiš? Teško će itko dati odgovor bez dubokog promišljanja. Možda nekada i ne želimo o tome razmišljati, jer se bojimo da je takvu ljubav nemoguće naći i živjeti. I onda prihvatimo bilo kakav oblik odnosa, pretvarajući osobu u privjesak koji nosimo sa sobom da bi drugi vidjeli i divili se.

Ključan problem? Strah od samoće. Možda i strah od suočavanja s nama samima; strah od razočarenja. Vjerujem da postoji još koji, ali ne bih o njima. Zašto? Isus je rekao: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“. Vjera izgoni strah. Bog nas oslobađa i čini nas novima i spremnima da se darujemo drugoj osobi.

Da bi upoznali sebe, potrebno je zaviriti u svoje srce. Suočiti se s vlastitim manama i slabostima. Samo ćemo tako moći drugoga prihvatiti u potpunosti. Nitko nije savršen, ali Bog nas može učiniti savršenima u ljubavi. Trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da se prvo Bog nastani u njemu, da On zagospodari našim željama, mislima i osjećajima.

Nismo pozvani mijenjati druge. Pozvani smo mijenjati sebe. Svaki dan iznova. Pozvani smo postajati bićima ljubavi i dobrote, nositeljima nade i radosti. A to katkada bude teško. Ipak, vrijedi truditi se. Vrijedi umirati sebi i dopustiti Kristu da živi u nama.

Ne boj se postaviti visoke ciljeve. Ostani vjeran svojim idealima. Ne postoji savršena ljubav, ali uvijek postoji netko, tko će učiniti sve da te dovede k Bogu. Netko, tko će čuvati tvoje srce kao kapljicu vode na dlanu. Netko, tko će prvo tražiti tvoju sreću i u njoj pronaći svoju. Takvu osobu vrijedi čekati. Za nju vrijedi moliti. Jer bez Boga, nikada ju nećemo susresti.