nedjelja, 6. listopada 2019.

Za ljubav treba imati hrabrosti


Nedavno sam slučajno naišla na svjedočanstvo jedne djevojke, a naslov je glasio: „Za ljubav treba imati vjere“. Ta je djevojka u tekstu opisala nutarnju borbu svoje prijateljice koja je u srednjim 30-ima pronašla ljubav svoga života; kratko prije toga ta je mlada žena počela gubiti vjeru da će ju ikada pronaći. No, jedan slučajan susret sve je promijenio. Vjera. Da. Ali, rekla bih da nije dovoljno samo vjerovati. Itekako je potrebno i – imati hrabrosti.

Neki sam dan sjedila na kavi sa svojom prijateljicom, koja mi je pričala o tome kako je njena poznanica upoznala predivnog dečka, oboje su se zaljubili, ali – nitko ništa (još) ne čini po tom pitanju. Nisu oni jedini primjer. Kolike su lijepe ljubavi možda u startu propale, jer nismo imali hrabrosti. Bojimo se odbijanja, a više bismo se trebali bojati toga da ćemo možda zauvijek izgubiti nekoga kraj koga smo mogli provesti život. Zašto je to tako? Mislim da nismo shvatili što ljubav zapravo jest, i kako ju živjeti. Lako nas mogu zavarati osjećaji, zaljubljenost… ali ljubav je sve ono što ostaje kada se emocije stišaju. Tada si trebamo postaviti pitanje, želimo li kraj te osobe provesti život i jesmo li spremni žrtvovati se, podrediti svoje potrebe da bi netko drugi bio sretan.

Zašto se želiš udati/oženiti?
Jesi li se ikada pitao/la – zašto se želiš udati/oženiti? Mnogi koji žive čistoću, u braku vide „zakonito“ mjesto ispunjavanja svojih žudnji (često požude!), odnosno seksualnih nagona. Zaboravljamo da življenje čistoće ne završava stupanjem u brak, jer tada samo poprima drugi oblik. Da bismo mogli autentično voljeti drugoga, naše potrebe, prvenstveno glad za ljubavlju, moraju biti zadovoljene. Jedan je evangelizator ispričao kako parovi nerijetko ulaze u brak s požudom u srcu, što u praksi znači da onoga drugoga trebamo da bi zadovoljio naše potrebe. Kako to promijeniti? Prvo pusti Boga u svoj život. Ostavio nam je Euharistiju u kojoj mu možemo predati sve rane koje treba otkupiti, izliječiti (kako prikazati Misu na određenu nakanu detaljno je objašnjeno u knjizi Sveta Misa. Najsvetiji događaj na svijetu). Zatim ga moliti da nas On uči kako voljeti drugoga i tu ljubav izražavati. U našem će srcu, jer smo skloni grijehu, uvijek vladati borba između ljubavi i požude. Na nama je da se borimo i ne odustajemo olako. Naravno, s Bogom.

Tek tada možemo doći do onoga o čemu govorim u ovome tekstu. Kada smo sigurni da imamo zdraviji pogled na ljubav i brak, možemo se otvoriti daru koji nam Bog želi dati – našem budućem supružniku. Samo onaj tko traži otvorena srca, bez predrasuda, nalazi. Ljubav ne gleda stas, glas, imutak… ona prije svega traži hrabrost i odvažnost da unatoč tome što drugi možda neće razumjeti moj izbor – ja odaberem voljeti. Lijepo je to rekao p. Luka Rađa – zaljubljeni mogu hodati po valovima, sve dok gledaju jedno u drugo. Ako počnu gledati sa strane, u druge, počet će tonuti. Da, za ljubav treba imati hrabrosti. Naravno, pod tim ne mislim da se treba siliti ono što nije obostrano; ljubav mora biti u slobodi i tuđa se sloboda uvijek poštuje. Ako to ne možemo, samo znači da još nismo spremi, zreli za odnos u dvoje i da postoje neke neispunjene potrebe iz djetinjstva koje trebamo rješavati.

Nadam se da će ti ovaj tekst pomoći da se odvažiš na ljubav. Prvo prema Bogu, a onda i onoj osobu koju ti Bog želi darovati. Imaj vjere, ako si prepoznao/la brak kao svoj poziv, ali budi spreman i na rizik (na bilo koji način). Samo ćeš tako u potpunosti doživjeti ljubav i iskusiti radost koju donosi.


Foto: TeiTo

subota, 5. siječnja 2019.

Pusti ono što ti ne pripada


Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama.

Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije niti važno. No, kako su izgledale sve te godine njegova života? Jesu li njegovi bližnji bili zakinuti za ono što im je trebao dati, a možda nije, jer je srcem bio na drugom kraju svijeta?

Tu se sada otvara jedno važno pitanje – pitanje čistoće o kojoj se danas priča više nego li ikada. Nažalost, često njezino shvaćanje ostaje svedeno samo na izostanak seksualnoga čina. A sve počinje u ljudskome srcu. Jedna divna misao kaže: „Ako nekoga voliš, pusti ga.“ Pusti. Ključna riječ. Ljepota ljubavi može se doživjeti jedino u slobodi. Gdje postoji prisila, završava ljubav. Vjerujem da je svaki čovjek, barem jednom u životu, poželio biti s osobom za koju je mislio da bi bila idealna za njega. Možda ju je i zavolio. A stvari se nisu posložile onako kako je očekivao. Prije par mjeseci oženio se dečko u kojega sam, prije dosta godina, bila zaljubljena. Vjerovala sam da je on osoba koju sam tražila i čekala. Maštala sam o danu kada ću se udati za njega. Bilo mi je jako teško pustiti, kada sam shvatila da to nije Božja volja za moj život. Danas vidim da bih propustila mnogo toga lijepoga što mi je Bog pripremio, da nisam pustila kada je trebalo.

Naša volja nije uvijek i Božja. Naši motivi nisu uvijek ispravni. Možda ćemo se zaljubiti u nekoga jer mislimo da će nam pružiti sigurnost, ili zato što ne želimo biti sami. Možda čekamo i nekoga tko će riješiti sve naše probleme i učiniti nas sretnima. A možda postoji neki peti razlog. Kako god bilo, trebamo graditi odnos pouzdanja s Bogom. I biti iskreni: „Da, Bože, želim. Ali u srcu osjećam da to nije za mene. Pomozi mi pustiti.“ I kada pustimo, kada raskinemo sve nezdrave veze u svome srcu, moći ćemo prihvatiti sve ono što nam Bog želi dati, a što prije nismo mogli primiti. To je često bolan proces, ali i oslobađajuć.

Pusti, vidjet ćeš da je vrijedilo. 😉

Gabriela


foto: TeiTo

ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Strah od odbijanja


Negdje sam pročitala da se muškarci teško nose s odbijanjem. Nisam o tome prije razmišljala, ali sam nakon toga postala svjesnija koliko je to zapravo problem danas. Broj samaca raste. Slobodni muškarci i žene se ne pronalaze.

Muškarci su po prirodi „jači“ spol. Očekuje se da muškarac preuzima inicijativu u realizaciji nekoga odnosa. Mišljenja sam da se te uloge ne bi trebale mijenjati. Žena je stvorena da ju se osvaja, a muškarac da bude „osvajač“. Možda se neće svi složiti sa mnom, no ipak vjerujem je to ono najljepše i najprirodnije. Nažalost, ruku na srce, niti su žene što su nekada bile niti su muškarci što su nekada bili. Digitalna era koja nas je trebala umrežiti i tako nam olakšati komunikaciju, učinila nas je udaljenijima i sebičnijima. Stvaramo virtualne identitete na društvenim mrežama, udaljujući se od istine o samima sebi. Bez autentičnosti osoba ne može se izgraditi zdrav odnos/veza i postaviti čvrsti temelji za brak.

Jedan od ključnih problema danas jest sebičnost (oni koji nisu takvi, neka slobodno zanemare sljedećih par rečenica 😉). Brinemo se kako da nam bude ugodno, da imamo što manje teških situacija, pronalazimo jednostavnije puteve, odbacujemo križeve ili ih prihvaćamo i žalimo se… A ljubav je po svojoj definiciji nesebična. Kada počnemo razmišljati kako usrećiti drugoga, a ne kako će taj netko usrećiti nas, znat ćemo da smo spremni za hod u dvoje. Možda zvuči paradoksalno, no tek kada nesebično dajemo, bez očekivanja, onda najviše i primamo od drugoga. Ljubav ne poznaje odnose na probu – ili voliš ili ne voliš. Drugoga nema.

Muškarac je stvoren da započne dar ljubavi. Priznajem, danas nije lako biti muškarac. No, ako hodaš s Bogom, onda postane lakše jer On „odradi“ svoj dio posla. Svidjet će ti se neka djevojka. Skupit ćeš hrabrosti, prići joj ili joj poslati poruku. Ostalo je na njoj. Možda ćeš joj biti simpatičan, privlačan i prihvatit će razgovor; poželjet će saznati više o tebi. No, što ako ti kaže „ne“? Vjerovao ili ne, to može biti najbolja stvar koja ti se može dogoditi u životu! Zvuči čudno, ali je tako. Zašto? Zato što ćeš svoje vrijeme, emocije i sve drugo moći sačuvati za onu osobu koja će u tebi vidjeti ono što možda niti jedna prije nije vidjela. Tvoja buduća supruga ne zaslužuje nekoga tko će biti razočaran, izranjen i povrijeđen jer je pokušavao graditi odnos s osobom koja nije bila za njega.

Ako si već doživio brojna razočarenja; ako si povrijeđen i više ne vjeruješ da postoje djevojke po Božjem srcu, prvo poradi na sebi. Dok Bog ne iscijeli tvoje rane, ne pokušavaj graditi neki odnos jer bez čvrstih temelja neće trajati. Odbijanje izaziva nelagodu u svakom čovjeku. Budi se osjećaj manje vrijednosti i odbačenosti iz djetinjstva. No, sada nismo djeca i ako smo svjesni vlastite vrijednosti možemo s povjerenjem Bogu zahvaliti na odbijanju jer nas je sačuvao od onoga što nije bilo za nas. I sama sam imala iskustvo da sam neke dečke odbila; ne zato što mislim da sam bolja od njih, već zato što – ili nije bilo fizičke privlačnosti, ili mi je prihvaćanje određenoga karaktera bio problem. S druge strane, bilo je i onih koji su imali ono što sam tražila, ali ja nisam bila osoba za njih. I to je u redu. Zahvalna sam Bogu što me je sačuvao od potencijalnih rana.

Pokušaj i ti tako gledati na odnose. Ljubav je predivna stvarnost. Šteta je propustiti živjeti ju u dvoje, samo zato što nas priječi strah. Ako hodamo kroz život s povjerenjem u Boga, On će sve okrenuti na dobro. A mi ćemo biti mrvicu ponizniji. 😊



Foto: TeiTo

nedjelja, 7. listopada 2018.

Najvažnija stvar na svijetu


Kada bi te netko pitao što je tebi najvažnije u životu, što bi mu odgovorio? Za što živiš? Koji je tvoj konačni cilj i svrha tvojega života? Zadnjih sam mjeseci i ja razmišljala o odgovorima na pitanja koja sam i tebi postavila. Razmišljajući, shvatila sam da sam odrastala čekajući da nešto dođe (da završim školu, fakultet, udam se…), jer sam vjerovala da će me to ispuniti i da ću tada biti sretna. Nažalost, nisam jedina koja sam tako razmišljala. Možda i ti još uvijek tako razmišljaš? Čekaš posao, muža/ženu, djecu… i vjeruješ da će tek tada život biti smislen i da ćeš tek tada moći reći da postoji ono nešto za što se isplati živjeti.

Ne kažem da je pogrešno željeti brak, djecu, dobar posao… Pogrešno je kada nešto od toga (ili to sve) postane jedini smisao našega života. Pogrešno je kada iz kreveta ustajemo i navečer liježemo, a da u međuvremenu nismo podignuli pogled prema nebu i sjetili se Onoga koji nam sve to daje. Godinama sam vjerovala da će se sve u mom životu posložiti i da ću pronaći smisao kad se udam i budem majka. Nisam obraćala pozornost na sitnice kojima mi je Bog uljepšavao dane i pokazivao mi svoju ljubav. Zatvorila sam se za sve drugo i za sve druge jer sam vjerovala da je to moj cilj! Kako li je to bilo pogrešno. Bog je rekao „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2), ali ne zaboravimo da je Adam radio, komunicirao s Bogom, imao iskren odnos s njim, prije nego li mu je Bog darovao Evu. Dokle god netko/nešto u našem životu bude na mjestu koje pripada Bogu, ništa u našem životu neće biti na svom mjestu. Pa ni mi sami.

Koja je najvažnija stvar na svijetu? Sveti je padre Pio rekao: „…sadašnji nam život nije dan ni zbog čega drugoga doli da postignemo vječni život.“[1] Naš odnos s Bogom je ono što ostaje za svu vječnost. Što ga više upoznamo, više ćemo ga ljubiti, a On će se brinuti da ne budemo uskraćeni za ono što nam je u životu potrebno. Kada sam malo više vremena provela u razmatranju Božje riječi, shvatila sam koliko poruka i smjernica za život mogu ondje pronaći. Niti jedan čovjek nam ne može dati ljubav za kojom čežne naše srce. Svi mi, manje-više, imamo takva očekivanja. Ni sami nismo savršeni, a očekujemo da onaj drugi to bude. Zato se danas toliki brakovi raspadaju, ulazi se u veze koje odvlače od Boga, a svjetovnost nikada nikoga nije ispunila.

Živimo za nebo. Bog ima plan za nas i u vječnosti! Treba nas i ondje, stvorio nas je za vječnost! Svi mi na zemlji imamo priliku raditi na sebi, moliti za ozdravljenje i iscjeljenje naših rana; imamo priliku upoznati Boga, živeći poziv i poslanje koje nam je namijenio – sve kako bi se pripremili za ono što NIKADA neće završiti, vječni život. Brak je jedan od puteva posvećenja. Križ, žrtva, ali i radost, ljubav i zajedništvo. Kao i u svakom drugom pozivu. No, tek kada je Bog u središtu, onda će i međusobno darivanje supružnika u braku biti plodonosno. Onda će i život, sam po sebi, biti predokus onoga što nam je Bog obećao u vječnosti.  

„Svijet je pun ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da je on sreća i traže tu sreću izvan njega – i upravo to je glavni razlog zbog čega su nesretni.“[2]

Razmisli o tome. Možda baš danas odlučiš promijeniti svoj život… 😊

Gabriela 



Foto: TeiTo




[1] Iz knjige „365 dana s padre Pijem“, autora Gianluigija Pasquale. Izdavač:Detecta.
[2] Iz knjige „Od Duha do uha“, autora p. Augustina Pelanowskog. Izdavač: Figulus (http://www.figulus.hr/od-duha-do-uha.html)

ponedjeljak, 30. srpnja 2018.

Sruši zidove da te mogu voljeti


Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako?

Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome što su im sve pružili. Ne ostvarujući tu emotivnu povezanost, posebice s ocem, Nina je u srcu nosila strah od muškaraca i tako bi svaka mogućnost ostvarivanja bliskog odnosa značila bijeg. Otac je taj koji djeci pomaže izgraditi osjećaj identiteta i ako on zakaže, dijete će imati problema jer neće imati stabilnu sliku o sebi. Tako i Nina, pošto nije imala primjer u ocu, nije znala kako se ponašati u blizini muškaraca što je u njoj stvaralo strah. Kada bi joj bilo koji mladić prišao bliže želeći da njihovo prijateljstvo preraste u vezu, ona bi reagirala odbijajući ga i prekidajući kontakte s njim. Mnogi to rade nesvjesni problema koji imaju.

To vrijedi i za dečke. Ako, recimo, Jakov nije od oca mogao naučiti muške uloge; kako se ponašati prema djevojci, kako općenito muškarci funkcioniraju (djeca spolne uloge uče prema modelu – djevojčice od majki, a dječaci od oca), brak će im biti velika nepoznanica koju će pratiti strah od bliskosti i intimne povezanosti sa ženom, ne shvaćajući korijen problema. Kada se dođe do te spoznaje i kada osoba oprosti roditeljima jer nisu mogli dati ono što sami nisu primili, može se započeti proces promjene. Spoznaja da nas Bog voli i da nas je volio i u onim trenucima kada nismo primili ljubav, oslobađa i zacjeljuje rane. Molitva za nutarnje iscjeljenje i ozdravljenje ranjene prošlosti od velike je pomoći. Tek tada bit ćemo sposobni izgraditi zdrav odnos koji će trajati. Mnogi se, nažalost, bore s ovim problemom i ostaju sami jer ne razumiju što im se događa. Drugi ih također žale i ohrabruju govoreći da će „već netko naići“, ne shvaćajući da time čine više štete nego koristi.

Naše su rane poput velikog zida koji priječi da se netko drugi približi. One su poput crvenog svjetla na semaforu koji znači zabranu: „Ne idi dalje, ne puštam te. Stani. Još nitko nije prišao bliže. Bojim se.“ A kada se nađe netko čiji pogled seže dalje od zida koji smo podigli, više ništa neće biti isto. Netko tko zna da samo ljubav liječi. I kad se pojavi netko toliko hrabar da ti se usudi reći: „Sruši te zidove da te mogu voljeti!“, učini to. Unatoč strahu. Jer nekada moramo proći kroz stah da bismo otkrili ljepotu s druge strane obale.

Isplati se hodati #putem ljubavi 😉

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😊



foto: TeiTo

četvrtak, 21. lipnja 2018.

Blago onom tko te dobije


Je li vam poznata izjava iz naslova? Vjerujem da je. Kao i meni. Kada si solo, ljudi očito imaju tu potrebu (posebice bližnji) naglašavati pozitivne strane pa čak i glorificirati ih. Znala sam to čuti i dok sam bila još mlađa. Premda je to nešto što gotovo svatko želi čuti, ipak u tome postoji jedna „zamka“. U tom silnom uzdizanju tvoje/moje osobnosti, lako je upasti u grijeh oholosti i misliti da si „poseban“, i tražiti istu takvu osobu. A s obzirom da znamo da savršeni ljudi ne postoje, nije čudno što upravo ti ljudi (mi) koje se hvali, nešto teže pronalaze partnera.

Sve mi je to postalo prilično zamorno. Posebice kada drugi na osnovi onoga što radim (pisanja) zaključuju kakva sam osoba. Ako dobiješ neki talent, dobio si ga da bi pomogao drugima. To je nešto što ti je darovano i kao takvo nikada ne bi trebalo biti razlog za uzdizanje nekoga. Često znam u šali reći da me ne vidite kada vičem, plačem ili se svađam, a i to je dio života. Svi smo mi ljudi. 😉 Da bismo vidjeli osobu kakva ona zaista jest, trebamo pogledati iza paravana vanjštine. Trebamo gledati njezin život iza pozornice; radost, suze, smijeh, bol,… Sve je to dio života.

Rijetki su spremi pogledati malo dublje. Teško je zaviriti i u vlastitu nutrinu, a kamoli u tuđu. Ali to je ljubav. Ona vidi u osobi ono što drugi možda neće vidjeti. I u tome je njezina ljepota. Puno je onih koji će te voljeti kada si na vrhu, a rijetki su oni koji će ti pružiti maramicu kada budeš plakao i zagrliti te kada bude teško. Blago onom tko te dobije, ako si ti zaista netko tko je spreman umrijeti sebi i voljeti ono što onaj drugi sam na sebi ne može voljeti. Tako se mijenjaju životi. Zato smo i poslani jedni drugima, da si olakšamo hod na ovozemaljskom putu. Nije lako, ali ljubav je ta koja mijenja sve. Priznajmo sebi da nismo ništa bolji i posebniji. Svi smo isti. I to je istina koja oslobađa.

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😉


Foto: TeiTo

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Možemo li to nazvati ljubavlju?

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće?

Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.

„Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je smisao našega života i našega postojanja.

Emocionalno je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga, iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.


Ljubav nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom? Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika? To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.  


photo: TeiTo