ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Možemo li to nazvati ljubavlju?

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće?

Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.

„Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je smisao našega života i našega postojanja.

Emocionalno je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga, iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.


Ljubav nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom? Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika? To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.  


photo: TeiTo

četvrtak, 6. travnja 2017.

Je li on/ona „prava“ osoba za mene?

U vezi si? Ovo je tekst za tebe. Razmišljaš o vezi? Ovo je tekst za tebe. Razočaran/a si u vezu/e u kojima si bio/la? Ovo je tekst za tebe. Bog je nama ljudima dao slobodu u donošenju odluka i izborima koje redovito činimo, no ono što je posebno važno jest da je On neovisno o darovanoj slobodi i dalje aktivan, tj. prisutan u našim životima. Zašto to govorim?

Ne vjerujem da Bog sudbinski određuje i namijenjuje jednu osobu drugoj. Ali vjerujem da Bog želi da svatko od nas bude radostan, vjerujem da On želi najbolje i tebi i meni. No da bi dobili od Boga ono najbolje za nas, moramo biti otvoreni promjenama, radu na sebi i imati povjerenje u Njega, da će nas učiniti osobama kakvima nas je zamislio kad nas je stvarao. Svatko od nas u sebi nosi neke rane od prije, stoga je nužno prije bilo kakvog hoda u dvoje dopustiti Bogu da zaliječi sve, kako bi obostrano darivanje i zajednički život supružnika bio moguće.

U vezi neće opstati osoba koja nije dopustila Bogu da ju liječi i mijenja i ona koja se pouzdaje u svoje snage, istovremeno gradeći zid boli i nesigurnosti oko sebe, jer je svjesna da se sama neće moći „obraniti“ od mogućih rana. Tu se obično javi i strah, stoga je svaka prilika za zajedništvom, uz sav mogući trud i volju – nemoguća. Ako to ne vidimo, ne spoznamo, ići ćemo kroz život nezadovoljni, razočarani i u Boga i u sebe. A samo je trebalo otvoriti srce i spustiti se na koljena, a onda On djeluje.

Dokle god ne živiš ispunjenim život, nećeš moći izgraditi zdravu vezu. I svaka je sumnja alarm koji nam Bog upućuje kako bi nas zaustavio, kako bi nas spriječio da skrenemo na krivi put. Ako vidiš da ti još uvijek nisi netko tko se može nazvati „pravom osobom“ za nekoga, nećeš moći ni imati „pravu osobu“ u svom životu. Tvoje će rane i nesređenosti biti prepreka za realizaciju zdravog odnosa. Ali ne zaboravi, On te uvijek čeka i želi mijenjati tvoj život.

Ako si sada u vezi kojoj ne vidiš budućnost, izađi iz tog odnosa. Prestani ranjavati i sebe i osobu do sebe. Ako se dvojiš oko započinjanja veze s nekim, vidiš da nisi spreman/a, ili možda prepoznaješ u osobi do sebe ono što bi možda bilo prepreka za razvoj zdrave veze, sačekaj. Razgovaraj, osvijesti nekome. Ako nije spreman otvoriti se Bogu za promjenu, makni se prije nego zadobiješ još neku ranu na srcu.

Ljubav će rasti samo ondje gdje su oba srca ispunjena Božjom prisutnošću. A ondje, gdje je Bog - rane zacjeljuju, nada se rađa, dva srca srastaju u jedno. Ako želiš primiti ljubav, prvo otvori srce da se Ljubav nastani u njemu. Onda i nemoguće postaje moguće.


photo: Jernbro



utorak, 28. ožujka 2017.

Jesi li spreman „umrijeti sebi“?

Jeste li se ikada zapitali zašto se kaže da je ljubav „darivanje“? Darivanje koje podrazumijeva cjelovitost vlastita bića. Nije li to suprotno od (većine) naših očekivanja po tom pitanju? Naravno, govorim o ljubavi u kontekstu braka; o ljubav koja se potvrđuje upravo „bračnim darivanjem“ ili „bračnim činom“.

Darivanje drugom nije nikada potpuno bez da se „umre sebi“. Pod tim se misli na umiranje vlastitoj sebičnosti, egocentričnosti i onome da sam uvijek „ja“ u pravu. Promatram i slušam  priče parova pa i rastavljenih supružnika. Kako to da ljubav samo tako „nestane“? Naravno, uvijek se nađe još koji „dodatni“ razlog tomu, ali ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da nedostaje upravo to -  „umiranje sebi“.

Kako možeš reći da si umro sebi i svojoj sebičnosti, ako svoju djevojku/mladića želiš uvesti u grijeh prije braka? Kako možeš reći da si umro sebi, ako nikada nisi spreman na kompromis? Kako možeš reći da si umro sebi, ako si pogleda usmjerena samo na sebe i vlastite potrebe, dok sve drugo ostavljaš u sjeni?

Ispitaj se. I ti, i ja, i svatko tko želi živjeti ljubav u tom obliku. Previše je obostranih razočarenja zbog naših sebičnosti; previše je ranjenih srdaca i patnje zbog neiskrenosti i polovičnosti „davanja“. Bog nas daruje jedne drugima. Da se ostvarujemo i međusobno obogaćujemo. Da živimo ljubav.

Možda je upravo sad dobar trenutak da zastaneš i zaviriš malo u svoju nutrinu. Da pogledaš na svoga mladića/djevojku, supruga/suprugu, i vidiš možeš li što promijeniti u tom odnosu. Može li biti malo manje „tebe“, a malo više onoga komu daruješ svoju ljubav? Jer kao što sam rekla, ona u svojoj definiciji nije ništa drugo doli davanje. I upravo tada, kada daješ, postaješ bogatiji nego li možeš zamisliti.  



photo: TeiTo



ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Čekam te...

Ne znam ti imena, godina, ni snova;
Ne znam ti boli, radosti ni uspomena.
Ne znam voliš li ples na kiši, jesi li romantična duša,
Ili si možda netko, tko u tišini skida zvijeze s neba za dušu koju voli.

Ne znam voliš li mir, šum valova na pučini mora,
Ili je tvoje nebo prošarano planinskim vrhuncima kojima se diviš;
Jesi li sanjar, ili netko tko živi od trenutka, uzimajući sve dobro što nudi.

Ne znam živiš li ispunjenim životom, ili još uvijek tražiš svoj put;
Način na koji možeš darovati najbolje od sebe.
Ne znam pomisliš li ponekad na mene,
Na radost koju ćemo donositi jedno drugome,
Ili ti je pogled još uvijek usmjeren u prošlost koja je iza tebe.

Ne znam, ali te čekam; da živimo ljubav,
Da stvaramo zajedništvo, da postanemo jedno..
Od sada, do vječnosti.


photo: WallpaperG



srijeda, 1. ožujka 2017.

Volim te, ali...

Uvijek me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja - „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se odlučuju na brak i zajednički suživot.

Posebno bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“. Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran. Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na doživotnu vjernost.

Iza svega stoji neka pozadina – obiteljska većinom, koja utječe na osobu i određuje njeno razmišljanje, a onda i ponašanje. Biti nečiji sin, ili nečija kći ne znači biti roditelju, ili oboma izvor za crpljenje emocionalne sigurnosti i ispunjavanje praznina uzrokovanih nekim ranama. To je danas uistinu problem, jer mnogi zbog toga pate. Jedino Bog može ispuniti praznine i rane u ljudskoj nutrini. A na nama je da mu to dopustimo da i to osvjestimo onome koji toga još nije svjestan i živi u nekakvim zabludama.

Međusobno darivanje osoba u braku zahtjeva cjelokupnost svake osobe – kako na fizičkoj tako i na duhovnoj razini. Ljubav ne pozna polovičnost, jer u tom slučaju nije autentična. Ne možemo se dati nekome s „figom u džepu“. Ne možemo kriviti okolnosti za raspad odnosa, ako znamo da i mi nosimo najveći dio odgovornosti na sebi. Odlučila sam se malo dublje progovoriti o temi koja je danas vrlo česta, ali se o njoj ne govori previše. Nije mi cilj osuđivati, već probuditi među nama one koji se prepoznaju u opisu.

Da, mislim na tebe, koji si odustao od ljubavi jer misliš da moraš glumiti emocionalnog ili fizičkog „skrbnika“ ocu/majci/nekoj bliskoj osobi. Voljeti, pomagati, podupirati nekoga je ono što Bog traži od nas, pogotovo za nama najbliže kao što su članovi naše obitelji. Ali Bog isto tako želi da budeš TI – da se razvijaš, izgrađuješ i postaješ osoba kakvu je zamislio kad te je stvarao. Ako si pogriješio/la, još nije kasno. Svaki je dan prilika za novi početak. Jer...“ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13, 8).


„Volim te, ali..“ znači ne volim te i imam razlog za to. Volim te i želim se boriti za tebe, za nas - to je nešto drugo. To je ljubav koja pobjeđuje sve.


photo: TeiTo

utorak, 21. veljače 2017.

Ivana Klarić - interviju

Vjerujem da Vam je već poznato ime Ivane Klarić, spisateljice, glazbenice, studentice teologije i urednice facebook stranice Dopusti da ti ispričam. Zamolila sam Ivanu da podijeli s nama svoja razmišljanja o ljubavi i da nam uputi neku poruku. Cijeli interviju možete pročitati u nastavku.

Draga Ivana, evo za početak, reci par riječi o sebi za čitatelje bloga Putem Ljubavi. Tko si ti i kako si počela pisati?

Ivana: Ja sam Ivana, dolazim iz Makarske, studentica sam teologije u Splitu i imam 24 godine. Obična sam cura koja je iz hobija recimo, počela pisati na jednom katoličkom portalu, a kasnije se preselila na samostalnu stranicu i to je ukratko to.

Što je za tebe ljubav?

Ivana: Jako teško je ljubav staviti u definiciju. Ljubav je središte života, pokretač, snaga, toplina, ispunjenje. Ljubav je žrtva i doista prihvaćanje drugoga, onakav kakav jest, kakvog ga je stvorio Bog.

Jesi li u vezi i što ti je bitno, na čemu temeljiš vezu?

Ivana: Najbitnije u vezi mi je povjerenje. Definitivno. Ona sloboda da doista budeš s nekim ono što jesi, a da pri tome i drugome dopuštaš isto. Jednostavno prihvaćanje, poniznost i čistoća. Briga za tuđe dostojanstvo. I naravno, temelj je staviti Gospodina u odnos s vama. Jedino s Njime, sve postaje potpuno. A što se tiče mene, nisam u vezi 

Što ti je najvažnije kod muškarca?

Ivana: Karakter. Važno je da mladić ima stav, da zna što želi. Ali naravno da je najdivnije kada ima odnos s Gospodinom. Izdvojila bi nekako čvrstoću i smisao za humor kao bitne stavke. A što se fizičkog izgleda tiče, iako nije presudan, rekla bih da volim plave muškarce 

Što danas mladi griješe u ljubavi?

Ivana: Nisam ja neki znalac, ja sam obična cura, ali iz svoje perspektive mogu reći da je glavna greška površnost. Materijalizam i ono izvanjsko su doslovno zasjenili ono iznutra. Ne trudimo se čovjeka upoznati, sve temeljimo na oku vidljivom. Komunikacija gotovo da i ne postoji pa se sve nekako prebrzo razvodni. Ostajemo na površini pa brzo shvatimo da čovjeka nakon godinu dana uopće ne poznajemo. A takvi odnosi ne mogu trajati.

Što bi mladima poručila danas?

Ivana: Da vole srcem. Da se ne boje s Kristom zakoračiti u život. Da traže samo ono što ih izbija iz cipela, da kažu da vole ako vole i da ne propuštaju trenutke. Da si ne rade prepreke od ničega. Život ide. Stvoreni ste za veliko, tako i živite!

Za kraj reci neki citat ili neku knjigu koju bi preporučila za čitanje?


Ivana: „Ljubiti sve do smrti iz ljubavi“ – svete Terezije od Djeteta Isusa. Nešto uistinu predivno!


photo: Ivana Klarić

subota, 18. veljače 2017.

Jeka tišine

Neke su tišine glasne, možda čak i glasnije od buke kojom smo okruženi. Vrište iz nutra, a ne čuju se. Rijetki na njih obrate pažnju. Pročitaju ih iz pogleda u oči, stava i držanja, ili pak iz zagrljaja koji je tada nešto snažniji i topliji. Neke su tišine toliko glasne, da otope i sante leda koje smo držali u sebi, ne želeći da netko priđe bliže i pronađe bolnu točku u našoj nutrini. Neke su tišine toliko glasne da ogole našu nutrinu i natjeraju nas da se suočimo sa sobom.

Neki od najvećih junaka svoje su bitke vodili u tišini. Sa samim sobom. Suočavali se s istinom koja je ogolila njihovo biće i iznjedrila sliku onog „ja“ koje nije idealno kako se čini. Pa opet, ako se ta spoznaja prihvati sa zahvalnošću, može postati plodnim tlom za promjenu – prilikom za neki novi početak. Koji nije lak i koji zahtjeva samo one najodlučnije i najhrabrije.

A ljubav? Ona poznaje ključ svake tišine. Nije ju strah prijeći preko prepreka koje joj tuga, razočarenja, ili pak bol stavi na put. I onda mijenja. Pogledom, zagrljajem, stiskom ruke koji govori – ovdje sam i neću otići. Rijetki su oni koji znaju voljeti, ali ih ima. I ako i ti imaš nekog takvog kraj sebe, čuvaj ga. Ne zaboravi mu reći koliko je poseban i koliko ti znači. Ali, ne zaboravi onog jednog posebnog, koji je svoju ljubav prema tebi ispisao na drvetu križa – Isusa iz Nazareta.

Njega, koji svaku tvoju tišinu pozna bolje nego li ti sam. Koji nikada ne odlazi i nikada te ne ostavlja samoga. Jer je Ljubav. A Ljubav ne zna drugačije. Tvoje su joj dubine dragocjene stoga i prebiva u njima. Potrudi se da joj postanu i ostanu dostojno prebivalište. Unatoč svim životnim preprekama. Za neke se ideale isplati živjeti.

„Voljeti znači biti ranjiv. Volite bilo što i srce će vam sigurno biti iscijeđeno, a možda i slomljeno. Želite li biti sigurni da će ostati netaknuto, ne smijete ga dati nikome, čak ni životinji. Omotajte ga pažljivo hobijima i malim luksuzima, izbjegavajte petljanja, zaključajte ga na sigurno u škrinju svoje sebičnosti. Ali u toj škrinji, sigurnoj, mračnoj, nepomičnoj, bez zraka – promijenit će se. Neće biti slomljeno, postat će neslomljivo, nepropusno, beznadno. Voljeti znači biti ranjiv.“[1]

photo: TeiTo




[1] Citat: C. S. Lewis.