ponedjeljak, 30. srpnja 2018.

Sruši zidove da te mogu voljeti


Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako?

Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome što su im sve pružili. Ne ostvarujući tu emotivnu povezanost, posebice s ocem, Nina je u srcu nosila strah od muškaraca i tako bi svaka mogućnost ostvarivanja bliskog odnosa značila bijeg. Otac je taj koji djeci pomaže izgraditi osjećaj identiteta i ako on zakaže, dijete će imati problema jer neće imati stabilnu sliku o sebi. Tako i Nina, pošto nije imala primjer u ocu, nije znala kako se ponašati u blizini muškaraca što je u njoj stvaralo strah. Kada bi joj bilo koji mladić prišao bliže želeći da njihovo prijateljstvo preraste u vezu, ona bi reagirala odbijajući ga i prekidajući kontakte s njim. Mnogi to rade nesvjesni problema koji imaju.

To vrijedi i za dečke. Ako, recimo, Jakov nije od oca mogao naučiti muške uloge; kako se ponašati prema djevojci, kako općenito muškarci funkcioniraju (djeca spolne uloge uče prema modelu – djevojčice od majki, a dječaci od oca), brak će im biti velika nepoznanica koju će pratiti strah od bliskosti i intimne povezanosti sa ženom, ne shvaćajući korijen problema. Kada se dođe do te spoznaje i kada osoba oprosti roditeljima jer nisu mogli dati ono što sami nisu primili, može se započeti proces promjene. Spoznaja da nas Bog voli i da nas je volio i u onim trenucima kada nismo primili ljubav, oslobađa i zacjeljuje rane. Molitva za nutarnje iscjeljenje i ozdravljenje ranjene prošlosti od velike je pomoći. Tek tada bit ćemo sposobni izgraditi zdrav odnos koji će trajati. Mnogi se, nažalost, bore s ovim problemom i ostaju sami jer ne razumiju što im se događa. Drugi ih također žale i ohrabruju govoreći da će „već netko naići“, ne shvaćajući da time čine više štete nego koristi.

Naše su rane poput velikog zida koji priječi da se netko drugi približi. One su poput crvenog svjetla na semaforu koji znači zabranu: „Ne idi dalje, ne puštam te. Stani. Još nitko nije prišao bliže. Bojim se.“ A kada se nađe netko čiji pogled seže dalje od zida koji smo podigli, više ništa neće biti isto. Netko tko zna da samo ljubav liječi. I kad se pojavi netko toliko hrabar da ti se usudi reći: „Sruši te zidove da te mogu voljeti!“, učini to. Unatoč strahu. Jer nekada moramo proći kroz stah da bismo otkrili ljepotu s druge strane obale.

Isplati se hodati #putem ljubavi 😉

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😊



foto: TeiTo

četvrtak, 21. lipnja 2018.

Blago onom tko te dobije


Je li vam poznata izjava iz naslova? Vjerujem da je. Kao i meni. Kada si solo, ljudi očito imaju tu potrebu (posebice bližnji) naglašavati pozitivne strane pa čak i glorificirati ih. Znala sam to čuti i dok sam bila još mlađa. Premda je to nešto što gotovo svatko želi čuti, ipak u tome postoji jedna „zamka“. U tom silnom uzdizanju tvoje/moje osobnosti, lako je upasti u grijeh oholosti i misliti da si „poseban“, i tražiti istu takvu osobu. A s obzirom da znamo da savršeni ljudi ne postoje, nije čudno što upravo ti ljudi (mi) koje se hvali, nešto teže pronalaze partnera.

Sve mi je to postalo prilično zamorno. Posebice kada drugi na osnovi onoga što radim (pisanja) zaključuju kakva sam osoba. Ako dobiješ neki talent, dobio si ga da bi pomogao drugima. To je nešto što ti je darovano i kao takvo nikada ne bi trebalo biti razlog za uzdizanje nekoga. Često znam u šali reći da me ne vidite kada vičem, plačem ili se svađam, a i to je dio života. Svi smo mi ljudi. 😉 Da bismo vidjeli osobu kakva ona zaista jest, trebamo pogledati iza paravana vanjštine. Trebamo gledati njezin život iza pozornice; radost, suze, smijeh, bol,… Sve je to dio života.

Rijetki su spremi pogledati malo dublje. Teško je zaviriti i u vlastitu nutrinu, a kamoli u tuđu. Ali to je ljubav. Ona vidi u osobi ono što drugi možda neće vidjeti. I u tome je njezina ljepota. Puno je onih koji će te voljeti kada si na vrhu, a rijetki su oni koji će ti pružiti maramicu kada budeš plakao i zagrliti te kada bude teško. Blago onom tko te dobije, ako si ti zaista netko tko je spreman umrijeti sebi i voljeti ono što onaj drugi sam na sebi ne može voljeti. Tako se mijenjaju životi. Zato smo i poslani jedni drugima, da si olakšamo hod na ovozemaljskom putu. Nije lako, ali ljubav je ta koja mijenja sve. Priznajmo sebi da nismo ništa bolji i posebniji. Svi smo isti. I to je istina koja oslobađa.

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😉


Foto: TeiTo

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Možemo li to nazvati ljubavlju?

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće?

Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.

„Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je smisao našega života i našega postojanja.

Emocionalno je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga, iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.


Ljubav nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom? Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika? To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.  


photo: TeiTo

četvrtak, 6. travnja 2017.

Je li on/ona „prava“ osoba za mene?

U vezi si? Ovo je tekst za tebe. Razmišljaš o vezi? Ovo je tekst za tebe. Razočaran/a si u vezu/e u kojima si bio/la? Ovo je tekst za tebe. Bog je nama ljudima dao slobodu u donošenju odluka i izborima koje redovito činimo, no ono što je posebno važno jest da je On neovisno o darovanoj slobodi i dalje aktivan, tj. prisutan u našim životima. Zašto to govorim?

Ne vjerujem da Bog sudbinski određuje i namijenjuje jednu osobu drugoj. Ali vjerujem da Bog želi da svatko od nas bude radostan, vjerujem da On želi najbolje i tebi i meni. No da bi dobili od Boga ono najbolje za nas, moramo biti otvoreni promjenama, radu na sebi i imati povjerenje u Njega, da će nas učiniti osobama kakvima nas je zamislio kad nas je stvarao. Svatko od nas u sebi nosi neke rane od prije, stoga je nužno prije bilo kakvog hoda u dvoje dopustiti Bogu da zaliječi sve, kako bi obostrano darivanje i zajednički život supružnika bio moguće.

U vezi neće opstati osoba koja nije dopustila Bogu da ju liječi i mijenja i ona koja se pouzdaje u svoje snage, istovremeno gradeći zid boli i nesigurnosti oko sebe, jer je svjesna da se sama neće moći „obraniti“ od mogućih rana. Tu se obično javi i strah, stoga je svaka prilika za zajedništvom, uz sav mogući trud i volju – nemoguća. Ako to ne vidimo, ne spoznamo, ići ćemo kroz život nezadovoljni, razočarani i u Boga i u sebe. A samo je trebalo otvoriti srce i spustiti se na koljena, a onda On djeluje.

Dokle god ne živiš ispunjenim život, nećeš moći izgraditi zdravu vezu. I svaka je sumnja alarm koji nam Bog upućuje kako bi nas zaustavio, kako bi nas spriječio da skrenemo na krivi put. Ako vidiš da ti još uvijek nisi netko tko se može nazvati „pravom osobom“ za nekoga, nećeš moći ni imati „pravu osobu“ u svom životu. Tvoje će rane i nesređenosti biti prepreka za realizaciju zdravog odnosa. Ali ne zaboravi, On te uvijek čeka i želi mijenjati tvoj život.

Ako si sada u vezi kojoj ne vidiš budućnost, izađi iz tog odnosa. Prestani ranjavati i sebe i osobu do sebe. Ako se dvojiš oko započinjanja veze s nekim, vidiš da nisi spreman/a, ili možda prepoznaješ u osobi do sebe ono što bi možda bilo prepreka za razvoj zdrave veze, sačekaj. Razgovaraj, osvijesti nekome. Ako nije spreman otvoriti se Bogu za promjenu, makni se prije nego zadobiješ još neku ranu na srcu.

Ljubav će rasti samo ondje gdje su oba srca ispunjena Božjom prisutnošću. A ondje, gdje je Bog - rane zacjeljuju, nada se rađa, dva srca srastaju u jedno. Ako želiš primiti ljubav, prvo otvori srce da se Ljubav nastani u njemu. Onda i nemoguće postaje moguće.


photo: Jernbro



utorak, 28. ožujka 2017.

Jesi li spreman „umrijeti sebi“?

Jeste li se ikada zapitali zašto se kaže da je ljubav „darivanje“? Darivanje koje podrazumijeva cjelovitost vlastita bića. Nije li to suprotno od (većine) naših očekivanja po tom pitanju? Naravno, govorim o ljubavi u kontekstu braka; o ljubav koja se potvrđuje upravo „bračnim darivanjem“ ili „bračnim činom“.

Darivanje drugom nije nikada potpuno bez da se „umre sebi“. Pod tim se misli na umiranje vlastitoj sebičnosti, egocentričnosti i onome da sam uvijek „ja“ u pravu. Promatram i slušam  priče parova pa i rastavljenih supružnika. Kako to da ljubav samo tako „nestane“? Naravno, uvijek se nađe još koji „dodatni“ razlog tomu, ali ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da nedostaje upravo to -  „umiranje sebi“.

Kako možeš reći da si umro sebi i svojoj sebičnosti, ako svoju djevojku/mladića želiš uvesti u grijeh prije braka? Kako možeš reći da si umro sebi, ako nikada nisi spreman na kompromis? Kako možeš reći da si umro sebi, ako si pogleda usmjerena samo na sebe i vlastite potrebe, dok sve drugo ostavljaš u sjeni?

Ispitaj se. I ti, i ja, i svatko tko želi živjeti ljubav u tom obliku. Previše je obostranih razočarenja zbog naših sebičnosti; previše je ranjenih srdaca i patnje zbog neiskrenosti i polovičnosti „davanja“. Bog nas daruje jedne drugima. Da se ostvarujemo i međusobno obogaćujemo. Da živimo ljubav.

Možda je upravo sad dobar trenutak da zastaneš i zaviriš malo u svoju nutrinu. Da pogledaš na svoga mladića/djevojku, supruga/suprugu, i vidiš možeš li što promijeniti u tom odnosu. Može li biti malo manje „tebe“, a malo više onoga komu daruješ svoju ljubav? Jer kao što sam rekla, ona u svojoj definiciji nije ništa drugo doli davanje. I upravo tada, kada daješ, postaješ bogatiji nego li možeš zamisliti.  



photo: TeiTo



ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Čekam te...

Ne znam ti imena, godina, ni snova;
Ne znam ti boli, radosti ni uspomena.
Ne znam voliš li ples na kiši, jesi li romantična duša,
Ili si možda netko, tko u tišini skida zvijeze s neba za dušu koju voli.

Ne znam voliš li mir, šum valova na pučini mora,
Ili je tvoje nebo prošarano planinskim vrhuncima kojima se diviš;
Jesi li sanjar, ili netko tko živi od trenutka, uzimajući sve dobro što nudi.

Ne znam živiš li ispunjenim životom, ili još uvijek tražiš svoj put;
Način na koji možeš darovati najbolje od sebe.
Ne znam pomisliš li ponekad na mene,
Na radost koju ćemo donositi jedno drugome,
Ili ti je pogled još uvijek usmjeren u prošlost koja je iza tebe.

Ne znam, ali te čekam; da živimo ljubav,
Da stvaramo zajedništvo, da postanemo jedno..
Od sada, do vječnosti.


photo: WallpaperG



srijeda, 1. ožujka 2017.

Volim te, ali...

Uvijek me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja - „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se odlučuju na brak i zajednički suživot.

Posebno bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“. Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran. Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na doživotnu vjernost.

Iza svega stoji neka pozadina – obiteljska većinom, koja utječe na osobu i određuje njeno razmišljanje, a onda i ponašanje. Biti nečiji sin, ili nečija kći ne znači biti roditelju, ili oboma izvor za crpljenje emocionalne sigurnosti i ispunjavanje praznina uzrokovanih nekim ranama. To je danas uistinu problem, jer mnogi zbog toga pate. Jedino Bog može ispuniti praznine i rane u ljudskoj nutrini. A na nama je da mu to dopustimo da i to osvjestimo onome koji toga još nije svjestan i živi u nekakvim zabludama.

Međusobno darivanje osoba u braku zahtjeva cjelokupnost svake osobe – kako na fizičkoj tako i na duhovnoj razini. Ljubav ne pozna polovičnost, jer u tom slučaju nije autentična. Ne možemo se dati nekome s „figom u džepu“. Ne možemo kriviti okolnosti za raspad odnosa, ako znamo da i mi nosimo najveći dio odgovornosti na sebi. Odlučila sam se malo dublje progovoriti o temi koja je danas vrlo česta, ali se o njoj ne govori previše. Nije mi cilj osuđivati, već probuditi među nama one koji se prepoznaju u opisu.

Da, mislim na tebe, koji si odustao od ljubavi jer misliš da moraš glumiti emocionalnog ili fizičkog „skrbnika“ ocu/majci/nekoj bliskoj osobi. Voljeti, pomagati, podupirati nekoga je ono što Bog traži od nas, pogotovo za nama najbliže kao što su članovi naše obitelji. Ali Bog isto tako želi da budeš TI – da se razvijaš, izgrađuješ i postaješ osoba kakvu je zamislio kad te je stvarao. Ako si pogriješio/la, još nije kasno. Svaki je dan prilika za novi početak. Jer...“ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13, 8).


„Volim te, ali..“ znači ne volim te i imam razlog za to. Volim te i želim se boriti za tebe, za nas - to je nešto drugo. To je ljubav koja pobjeđuje sve.


photo: TeiTo