Preskoči na glavni sadržaj

Ljepota je u oku promatrača

Kada bih nekoga zaustavila i pitala kako definira pojam lijepoga, vjerujem da bi većina zastala i zamislila se. Možda zato što nam mediji nameću ideal ljepote, a mi ga  nekritički prihvaćamo i nesvijesno slijedimo. Što je uopće ljepota i možemo li ju generalno definirati?

Filozofi su raspravljali o pojmu lijepoga, ali ne bih zadirala toliko duboko i pozivala se na njihove spoznaje i zaključke. Svatko je od nas poseban i drugačiji, s vlastitim pogledom na svijet oko sebe. Gledamo i doživljavamo drugačije, jer nas je Bog stvorio različitima, da međusobno obogaćujemo svijet u kojem živimo. Iz toga i proizlazi shvaćanje da je nekomu lijepo nešto, što drugom ne mora biti.

Zanimljivo je vidjeti kako, ali i što, danas mladići i djevojke doživljavaju lijepim. Često taj pojam ostane u sjeni onog češće upotrebljivanog zgodan. Pa je tako netko nekomu više, odnosno manje zgodan. I često se nažalost time vode u odabiru partnera/ice. Nije isključivo, dapače česta je pojava, da takav način odabira za posljedicu ima razočarenje, jer shvatimo da izgled nije dovoljan, ako nam osoba karakterno ne odgovara.

Na sreću, ipak se ne vode svi kriterijom izgeda, koji odgovara onom s naslovnica modnih časopisa. Prije malo više od godinu dana, upoznala sam jednu mladu ženu. Visokoobrazovana, visoka, vitka, duge kose, sportašica – rekli bi mnogi, žena za poželjeti. Pomislila sam, da sam muško, bojala bih joj se prići, zbog njene samouvjerenosti i samopouzdanja kojima je odisala.

Za očekivati je bilo da će takva žena tražiti nekoga sebi ravnoga, ako se može tako reći. No, prije neka dva mjeseca, ta se žena udala za nekoga tko izgledom ne zadovoljava kriterije nametnute od strane medija. Taj čovjek očito u sebi nosi ono, šta svaka žena želi kod svoga muškarca. Priredio joj je prosidbu iz bajke, koju je dugo osmišljavao. Prikupio je njoj drage osobe, neke koje dugo nije vidjela, doveo band da odsvira njihovu pjesmu, sakrio kamere, a ona je mislila da ide samo na ručak.

Ne kažem da je to model ponašanja koji bi svi trebali slijediti. Želim reći, da je ljepota nešto puno više od izgleda. Ona je nešto upisano u srce i tu se i otkriva. U samozatajnosti i prisutstvu onoga, kome je Bog namijenio da ju pročita. Neće ju svi primjetiti u svakomu. To i nije važno. Ona ostaje skrivena u oku promatrača. 


Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog