Preskoči na glavni sadržaj

Bojiš li se biti drugačiji?

Znala sam tako, s vremena na vrijeme, vidjeti članke koji nam ukazuju na to što se trenutno nosi i što je in. Ako želim biti netko i nešto, moram biti moderan/na. Ako se ove sezone nose skinny traperice i majica koja svojom duljinom doseže do pupka, tko sam ja da ne slijedim trendove. I tako zapadnemo pod direktivu medija, modnih kuća i tko zna još koga, želeći biti prihvaćeni i važni.

Ali nakon određenog vremena, pojavi se onaj osjećaj neispunjenosti i težnje za nečim dubljim, nečim što nije prolazno, što nas ne čini robovima, već slobodnima i sretnima. I onda se zaustavimo i pogledamo iza sebe. Imamo što i vidjeti – sebe, svoja lutanja, gubitak u ispraznostima... Mogli bi nabrajati do beskraja. Postavši svjesni svega, u srcu zaiskri želja - želja za novim početkom.

Ta želja nije nitko drugi, do li Bog koji progovara u našem srcu, želeći nas privući k sebi i pokazati da samo On može dati istinski mir i pravu radost. I onda kada oko nas bjesne oluje i kada se osjećamo nemoćnima i slabima. On nas želi učiniti unikatima svoje ljubavi. Onima, koji će svojim životom svjedočiti Njega – i onda, kada životni križ postane teži. Ljubav daje snagu. Ona nas vodi i kroz najtamnija razdoblja života, kako bi smo radosna srca dočekali svijetlo.

Ne boj se biti drugačiji. Unikat. Naslijeduj samo jedan trend – onaj Isusa Krista. U ljubavi, nesebičnosti i strpljivosti. U praštanju i davanju. I onda, kada svi oko tebe budu mislili da si out, kada te budu smatrali ludim i govorili da si zaostao. Tada ćeš biti siguran da si na pravom putu. Jer put do raja nije posut laticama, nego trnjem.

Ne zaboravi jedno – ti si neprocjenjive vrijednosti. Dijamant Božje ljubavi. Sjaji tu istu ljubav gdje god prođeš, neka ona rasvijetli i najtamnija srca koja će se zateći u tvojoj blizini. Budi unikat. Onakav, kakvim te je Bog zamislio kad te je stvarao. Ako još uvijek nisi siguran kako sjati, moli. I Otac će otvoriti oči tvoga srca, kako bi spoznao Njegov plan s tvojim životom!   

                                                                                                               

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog