Preskoči na glavni sadržaj

Zašto si još uvijek "solo"?

Jedna od najdubljih čežnji ljudskoga srca, ona je za ljubavlju i pripadanjem. Voljeti i biti voljen, ideal je čijem se ispunjenju i ostvarenju teži. Potraga za pravom osobom može postati bezrazložno teška i razočaravajuća. Katkada se naš timeing ne poklapa s Božjim, pa tako udaramo glavom o zid, ustrajavajući u svojim naumima, dok On tiho poručuje – još nije vrijeme.

Svi smo mi različiti. S različitim životnim iskustvima, različitom razinom zrelosti,... Stoga ne postoji nikada jednako vrijeme za sve. Bog ima plan za naše živote, a na nama je da molimo, osluškujemo, živimo i ljubimo. Evo nekoliko (mogućih) razloga zašto si još uvijek solo.

Još uvijek nosiš rane iz prošlosti
Svi smo mi bili barem jednom u životu povrijeđeni. Netko je možda odrastao uz neprestane roditeljske svađe, obiteljsko nasilje, ili je možda i sam bio povrijeđen od djevojke/mladića. Rane koje nosimo na srcu odredit će i naše razmišljanje, doživljevanje, pa i ponašanje. Dok ne predamo Gospodinu svoje srce, rane, razočarenja, ne možemo očekivati promjenu. Gospodin liječi. Njegova ljubav liječi. Kada svaka naša rana bude iscjeljena, bit ćemo spremni za novi početak.

Nisi dosegao dovoljan stupanj zrelosti
Veza i rast s drugom osobom zahtijevaju visok stupanj zrelosti i odgovornosti. Svaki zajednički hod mladića i djevojke usmjeren je višem cilju – sklapanju braka. Jesam li spreman već sada razmišljati o braku, ili još trebam rasti i raditi na sebi? Ljubav je odgovornost. S ljudskim srcem se ne igra. Nema ljubavi na probu. Ako si još uvijek sam, iskorisiti vrijeme – radi na sebi, moli, mijenjaj se da bi bio spreman nesebično voljeti.

Bolje funkcioniraš kao samac
Među nama ima i pojedinaca koji jednostavno znaju i svijesni su da brak nije najbolji izbor za njih. Nemaju duhovni poziv, kao ni bračni/obiteljski. Oni su pozvani na aktivno služenje ljudima oko sebe kroz svoje zanimanje, možda neke karitativne djelatnosti i sl. Njihov je poziv jednako vrijedan kao i poziv na brak, te duhovni poziv. Ivan Merz primjer je laika koji je život posvetio služenju drugima, a da pri tome nije ostvario ni bračni, kao ni duhovni poziv.

Duhovni poziv
U buci današnjega svijeta, mlada osoba sve teže čuje i prepoznaje glas Dobroga Pastira koji poziva radnike u svoju žetvu. Možda je vrijeme da se zapitaš, ne zove li Gospodin možda tebe, da ga radikalnije slijediš i donosiš drugima? Postoji li u tvome srcu čežnja, koja nadilazi onu istu za ljudskom ljubavlju i pripadanjem jednoj osobi? Odzvanja li tvoja nutrina Bogom koji te neprestano zove? Žudiš li za Ljubavlju koju ti ni jedno ljudsko biće ne može darovati? Odvaži se, zaviri u svoje srce i svoju nutrinu, tamo ćeš pronaći sve odgovore.

Nerealna očekivanja
Mnogi mladi imaju nerealna očekivanja od partnera i općenito nerealan pogled na ljubav. Ni jedna osoba nije savršena, i ljudska ljubav nikada neće ispuniti naše najdublje čežnje – to može samo Bog. Bog šalje ljude u naš život. Imamo slobodu odabira. Ljubav se ne događa, ne pronalazi – ona se gradi. Uz osobu koja prepoznaje našu vrijednost, poštuje nas, i želi nas voditi putem svetosti. Za takvu ljubav vrijedi moliti, nju vrijedi čekati.

Jednostavno – još nije vrijeme
Bog katkada želi da učinimo za Njega nešto, što ne bismo mogli učiniti u braku/obitelji. Svaki pojedinac svojim talentima izgrađuje svijet oko sebe. Bog računa na tebe i tvoje talente. Koristi ih, ne moj dozvoliti da ostanu zakopani. Bog nikada ne kasni. Sve što radi, ima svoj smisao. Vjeruj Mu.


Ja sam navela samo neke od razloga. Vjerujem da se mogu dodati još neki. No važno je jedno – moliti, osluškivati glas Ljubavi, usuditi se voljeti i prihvatiti rizik u bilo kojem pozivu. Onaj koji te je stvorio, ima plan s tvojim životom. Ispalti se živjeti kako bi prodrli u dubine misterija Božje ljubavi prema nama.



Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog