Preskoči na glavni sadržaj

Možemo li to nazvati ljubavlju?

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće?

Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.

„Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je smisao našega života i našega postojanja.

Emocionalno je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga, iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.


Ljubav nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom? Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika? To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.  


photo: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog