ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Možemo li to nazvati ljubavlju?

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće?

Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.

„Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je smisao našega života i našega postojanja.

Emocionalno je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga, iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.


Ljubav nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom? Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika? To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.  


photo: TeiTo

Nema komentara:

Objavi komentar