ponedjeljak, 30. srpnja 2018.

Sruši zidove da te mogu voljeti


Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako?

Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome što su im sve pružili. Ne ostvarujući tu emotivnu povezanost, posebice s ocem, Nina je u srcu nosila strah od muškaraca i tako bi svaka mogućnost ostvarivanja bliskog odnosa značila bijeg. Otac je taj koji djeci pomaže izgraditi osjećaj identiteta i ako on zakaže, dijete će imati problema jer neće imati stabilnu sliku o sebi. Tako i Nina, pošto nije imala primjer u ocu, nije znala kako se ponašati u blizini muškaraca što je u njoj stvaralo strah. Kada bi joj bilo koji mladić prišao bliže želeći da njihovo prijateljstvo preraste u vezu, ona bi reagirala odbijajući ga i prekidajući kontakte s njim. Mnogi to rade nesvjesni problema koji imaju.

To vrijedi i za dečke. Ako, recimo, Jakov nije od oca mogao naučiti muške uloge; kako se ponašati prema djevojci, kako općenito muškarci funkcioniraju (djeca spolne uloge uče prema modelu – djevojčice od majki, a dječaci od oca), brak će im biti velika nepoznanica koju će pratiti strah od bliskosti i intimne povezanosti sa ženom, ne shvaćajući korijen problema. Kada se dođe do te spoznaje i kada osoba oprosti roditeljima jer nisu mogli dati ono što sami nisu primili, može se započeti proces promjene. Spoznaja da nas Bog voli i da nas je volio i u onim trenucima kada nismo primili ljubav, oslobađa i zacjeljuje rane. Molitva za nutarnje iscjeljenje i ozdravljenje ranjene prošlosti od velike je pomoći. Tek tada bit ćemo sposobni izgraditi zdrav odnos koji će trajati. Mnogi se, nažalost, bore s ovim problemom i ostaju sami jer ne razumiju što im se događa. Drugi ih također žale i ohrabruju govoreći da će „već netko naići“, ne shvaćajući da time čine više štete nego koristi.

Naše su rane poput velikog zida koji priječi da se netko drugi približi. One su poput crvenog svjetla na semaforu koji znači zabranu: „Ne idi dalje, ne puštam te. Stani. Još nitko nije prišao bliže. Bojim se.“ A kada se nađe netko čiji pogled seže dalje od zida koji smo podigli, više ništa neće biti isto. Netko tko zna da samo ljubav liječi. I kad se pojavi netko toliko hrabar da ti se usudi reći: „Sruši te zidove da te mogu voljeti!“, učini to. Unatoč strahu. Jer nekada moramo proći kroz stah da bismo otkrili ljepotu s druge strane obale.

Isplati se hodati #putem ljubavi 😉

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😊



foto: TeiTo

Nema komentara:

Objavi komentar