Putem Ljubavi

Priča o braku, sakramentu ljubavi i sebedarja, svoje početke bilježi već u Starom Zavjetu, kada Bog na vrhuncu svoga stvaranja odlučuje stvoriti ženu, kako čovjek ne bi bio sam. Bog je imao savršen naum. Dvoje potpunih stranaca, vođeni Božjom rukom, pronalaze se i odlučuju živjeti ono što je Bog naumio za njih. Brak je cilj predbarčnoga hoda. Mnogi godinama tragaju, proispituju se, pokušavaju otkriti tko je osoba koju je Bog namijenio za njih. Čovjek čezne voljeti i biti voljen. Tu čežnju u srce stavlja sam Bog, ali ona neće moći u potpunosti biti zadovoljena na ovome svijetu, već samim susretom s Vječnom Ljubavlju. Brak je u isto vrijeme i blagoslov, ali i velika žrtva .  "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i dvoje njih bit će  jedno tijelo" (Mk 10,7). Nije lako ostaviti sigurnost roditeljskoga doma i krenuti u nepoznato. Bog je to sve znao. Zato brak i jest sakrament. Preko toga sakramenta Bog uljeva obilje milosti, osnažuje i usavršuj...

Ljudi svakodnevno ulaze u naš život - neki se zadrže dulje, dok drugi ostanu tek toliko da ostave neki trag, usmjere nas na određeni put, ohrabre i motiviraju.  Zašto ova tema? Nisam o njoj toliko razmišljala, ali se to promjenio naglom i iznenadnom smrću svećenika koji je ostavio dubok trag u mom životu, ali i u životima svih koji su ga susreli. Bog piše životne priče. Neke su kraće, druge dulje. Neprestano mijenja likove; neke stavlja u priču, dok drugi gube ulogu u trenutku kada to najmanje očekujemo. Zašto je to tako, nikada nećemo saznati. Čovjek dolazi na pozornicu života; živi, uči, stvara. Otkriva sebe, talente, smisao života. Živi za susret s Vječnom Ljubavi. Kada je prije četiri i pol godine u našu župu stigao spomenuti svećenik, vjerujem da je znao da smo svi mi bili puni nekih očekivanja. On je bio jedan od onih koji su stvarali svoje najveće ostvaraje u tišini i daleko od   "pozornice" svijeta. No, talenti kojima je Bog obdario ovog teologa, glazbenika i sveć...

Uspješna i stabilna veza gradi se na čvrstim temeljima. Jedan od važnijih elemenata ljubavnog odnosa svakako je vjernost. No, što je vjernost uopće? Mislim da svatko može reći neku svoju definiciju, ali ja bih rekla slijedeće: vjernost je odluka o pripadnosti samo jednoj osobi, koju je Bog stavio u naš život, te obećanje da ćemo učiniti sve da zaštitimo njeno dostojanstvo i da ju ne povrijedimo. To nije lako, ali važno je pokušati. Vjernost je danas ostala zapostavljena i po strani, usudim se reći. Veze i hodanje gube lagano svoj smisao. Zanimljivo mi je vidjeti kako dječaci i djevojčice već u osnovnoj školi ulaze u ''veze'', pa se često pitam, koji je smisao toga svega? Kako jedno dijete može znati što znači hodati u čistoći, potpuno se predati i voljeti? Veza je postala moda, stoga i nije čudo što se brojni samci osjećaju manje vrijednima što nemaju nekoga.  Ako odemo korak dalje, vidjet ćemo da i nešto stariji mladići i djevojke, ulaze u veze znajući da brak ...

Ako se okrenemo oko sebe, vidjet ćemo kako je ljubav pala na jednu nižu razinu – razinu tjelesnosti. Možda ovaj tekst nikada ne bi nastao, da na jednom našem portalu nisam vidjela članak pod naslovom „Ljepotica oglasila: Tražim muškarca koji će mi napraviti dijete“ . Ostala sam iznenađena i šokirana, ali sve me to navelo na razmišljenje. Ono što želim naglasiti jest da ne osuđujem, niti želim da itko sudi toj mladoj osobi. Ona vjerojatno nosi ožiljke prošlosti na svome srcu, što se dalo iščitati iz rečenice: „Bila sam zaljubljena i na kraju nesretna.“ . Voljela bih da je dotična mlada žena u tom trenutku otvorila svoje srce Bogu i dopustila da joj zalječi rane. No, vjerujem da ona nije jedina. Koliki su se od nas našli u situaciji kada su bili povrijeđeni i ranjeni i kada je njihovo povjerenje izdano. Na srcu je ostala rana. I umjesto da smo tu situaciju iskoristili da se približimo Bogu, trčali smo u druge veze, razočarani i nesretni, tražeći utjehu od čovjeka, a ne od Boga. ...

Vjerujem da ne postoji osoba koja nije bar u jednom trenutku svoga života htjela voljeti i biti voljena. Svatko čezne imati nekog svog; nekoga, koga uvijek može zagrliti, s kim može razgovarati, ali pri tom ne mora glumiti, već je slobodan biti ono što jest - biće stvoreno na Božju sliku. I tako, u toj vječnoj potrazi, mi kao da želimo da se sve to dogodi i ispuni u jednoj sekundi, pa da onda možemo dalje nastaviti zajedno. Može li tako izgrađen odnos trajati? Krenimo od početka. Samoća je milosno vrijeme. To je razdoblje u kojem Bog radi na nama, mijenja nas, uči nas kako se osloniti na Njega, kako se ne navezati, kako shvatiti pravi smisao veze i kasnije braka. Ali iskreno, tko od nas želi biti sam? Imamo krivi pogled na samački život, iz jednog jednostavnog razloga - mi zapravo mislimo, da će se svi naši problemi time riješiti i da će ta osoba promjeniti naš život iz temelja. Nažalost, to nije tako. Problemi, brige, strahovi s kojima se suočavamo danas, neće nestati u trenutku sus...

"Što je ono najvrijednije, što ćeš donijeti u brak, osobi koju ćeš voljeti ostatak svoga života? Tvoje tijelo i tvoje emocije."  Navedene riječi izrekao je jedan mladi svećenik i potaknuo me na razmišljanje. Svatko tko se odluči živjeti u čistoći, zna da je tijelo nešto sveto i da se čuva do trenutka kada će sklopiti sakramenat braka i postati jedno s voljenom osobom. Ali, emocije? Nisam nikada razmišljala na takav način. Svatko od nas zaljubljenost doživljava na svoj način. Ali ono što je svojstveno većini, gotovo svima - usudim se reći, jest navezivanje na osobu u koju se zaljubimo. Navezivanje ostavlja posljedice na našoj duši i stvara rane. Te rane zacjeljuju sporo i zbog toga smo svjedoci samoubojstava i sličnih radnji zbog neuzvraćene ljubavi. Postoji li zaljubljenost bez navezivanja? Dakako da postoji, ali na njoj se mora raditi - svakodnevno, Za početak, potrebno je posložiti prioritete u životu. Na vrhu se svakako nalazi Bog. Netko tko te je stvorio, poklonio ti ...

Za početak pitanje - što je za mene ljubav? Pitanje je postavljeno s razlogom. Ako ne znam definiciju one prave, istinske ljubavi, kako mogu spoznati njenu vrijednost i znati odrediti granice očekivanja? Ljubav je u pravilu davanje sebe - onoj osobi koja je to zaslužila, a i spremna je na isto. Takav odnos ne poznaje korist, Ljubav je također i rizik, ali milosni rizik. Dajem, a ne očekujem ništa zauzvrat. Moramo biti svijesni da uvijek postoji mogućnost da nas netko povrijedi. Ne poznaju svi tajnu davanja i potpunog predanja. Neki će htjeti iz svega izvući korist i iskoristiti osobu kao objekt za zadovoljavanje nekih strasti i potreba. Važno je ne vezati se na takve osobe, jer one u pravilu mnogo govore i obećavaju, a na djelu to isto ne pokazuju. Jedna od glavnih zamki 21. stoljeća, svakako je romantična ljubav, koja je zapravo težnja sviju nas, a istovremeno nas odvlači od te autentične ljubavi za kojom tragamo. Ona nudi tijelo, hrani strasti, osobu stavlja na razinu objekta. T...