Preskoči na glavni sadržaj

Mladiću, poštuj svoju djevojku!

Uspješna i stabilna veza gradi se na čvrstim temeljima. Jedan od važnijih elemenata ljubavnog odnosa svakako je vjernost. No, što je vjernost uopće? Mislim da svatko može reći neku svoju definiciju, ali ja bih rekla slijedeće: vjernost je odluka o pripadnosti samo jednoj osobi, koju je Bog stavio u naš život, te obećanje da ćemo učiniti sve da zaštitimo njeno dostojanstvo i da ju ne povrijedimo. To nije lako, ali važno je pokušati.

Vjernost je danas ostala zapostavljena i po strani, usudim se reći. Veze i hodanje gube lagano svoj smisao. Zanimljivo mi je vidjeti kako dječaci i djevojčice već u osnovnoj školi ulaze u ''veze'', pa se često pitam, koji je smisao toga svega? Kako jedno dijete može znati što znači hodati u čistoći, potpuno se predati i voljeti? Veza je postala moda, stoga i nije čudo što se brojni samci osjećaju manje vrijednima što nemaju nekoga. 

Ako odemo korak dalje, vidjet ćemo da i nešto stariji mladići i djevojke, ulaze u veze znajući da brak još godinama neće doći u obzir. U toj cijeloj priči stradaju emotivna djevojačka srca, koja očekuju partnerovu vjernost i odanost, dok velik broj mladića često traži samo zabavu i možda nesvjesno ostavlja dubok trag na ženskom srcu i duši. Zato je i česta pojava maloljetničkog predbračnog odnosa i neželjenih trudnoća. Djevojke često u strahu da ne izgube voljenu osobu idu do kraja, gubeći i ono najsvetije u sebi. 

Mladići možda i nisu svjesni, koliko mogu krivim postupcima povrijediti djevojku. Djevojke su emotivnije, one očekuju vjernost i odanost. Želim reći svim mladićima jedno - nikada se ne igrajte ženskim srcem. Ako nekoga volite, budite vjerni - a pod vjerni mislim da ne odmjeravate druge djevojke, ne gledate ih polugole na internetu, jednostavno pripadajte svim srcem voljenoj osobi. Nije lako, ali svaka žrtva će biti nagrađena! Ne želim reći da su svi takvi, ali uvijek ima onih koji ne poštuju i ne čuvaju osobu s kojom hodaju.

Svijet nudi ugodu, blud i nemoral. Ali mi ne pripadamo svijetu, mi pripadamo Bogu. Tekst bih završila riječima sv. Ivana Pavla II.:

"Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz sav život."

picture: mashable.com



Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog