Preskoči na glavni sadržaj

Prava ljubav zna čekati

Slika o ljubavi gradi se od malih nogu. Gledajući crtiće kao mala djevojčica, maštala sam da ću i ja poput snjeguljice i pepeljuge imati svoga princa. Ta klica ljubavi i želje da nekomu pripadam rasla je u meni, iako ja toga i nisam bila svijesna. No, kako čovijek odrasta i sazrijeva, shvaća tu dublju dimenziju ljubavi. Ljubav postaje zrelom, kada osoba shvati da je cilj ljubavi usrećiti drugoga a ne sebe. To je žrtva koja zahtijeva vrijeme i strpljenje. 

Danas je mladim osobama servirana slika ljubavi koja nije realna. Sve se vrti oko zadovoljavanja vlastitih želja i poriva. Poznamo se dva dana i već je to sudbonosna ljubav. Ljubav se gradi međusobnim povjerenjem i odanošću. Za razvoj stabilnog odnosa treba puno više vremena od dva dana. Ako te osoba uistinu voli, neće te iskoristiti i ići puno dalje od onoga što crkva dozvoljava u periodu hodanja. 

Sex je namijenjen braku. On je znak trajnog predanja i ljubavi, te u tim okolnostima rađa potomstvom. Izvan braka se to potpuno predanje ne postiže, jer nedostaje mnogo toga, za početak - Božji blagoslov! Budi strpljiv/a i čekaj! Bog će, kad vidi da si spreman/a, poslati ti osobu koju ti je namijenio u život! Čekati nije lako, ali uz molitvu postaje lakše! Tko u životu korača s Bogom, ne luta i ne gubi nadu! Baš to vrijeme čekanja Bog može iskoristiti, da te učini boljom osobom, spremnom na darivanje drugomu. Zapamti - prava ljubav čeka!


Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog