Preskoči na glavni sadržaj

Valentinovo i ljubav

Valentinovo je; 14. dan veljače. Dan o kojem se naveliko priča puno prije nego li dođe. Kažu to je dan zaljubljenih, a ti si možda sam/a. I ove godine. Čini ti se da su svi oko tebe u oblacima, a ti čvrsto na tlu. Još ako se javi poneka misao da će tako zauvijek ostati, Valentinovo postane depresivan dan, jer je rezerviran za sve druge, osim tebe.
 
Ljubav... Što li je to? I da li je rezervirana samo za parove? Ljubav je nešto sveto, i što je još važnije, dolazi u različitim oblicima – od ljubavi prema Bogu, roditeljima, bližnjima, pa do one među partnerima. Ta 14. veljača, nosi puno veće značenje od onoga na što je svedena. I ti možeš ljubiti; dapače trebaš, jer LJUBAV je životni poziv svakoga kršćanina.

Možda si i taj dan sam/a. Iskoristi ga na drugačiji način. Odvaži se i moli svetoga Valentina za budućeg supruga/u. Moli ga da te zagovara pred Bogom, kako bi dobri Otac pripravio tvoje srce i srce tvoga odabranika, odnosno odabranice, za zajedničke dane. Moli da ti se dogodi ljubav, ona čista i iskrena, kakvu može darovati samo nebeski Otac. Jer samo će ona trajati. Pa makar dočekao još koje Valentinovo sam, na kraju će biti vrijedno čekanja.

Ako ti je Bog već udijelio tu milost, pa kraj sebe imaš neko posebno srce, neka vam taj dan posluži kao podsjetinik da je ljubav žrtva i da samo oni koji vjeruju Bogu i hodaju s Njim, mogu ostati zauvijek jedno kraj drugoga. Neka vam sveti Valentin bude zagovornik u nebu, kako bi vaša ljubav rasla u čistoći i svetosti – onako, kako je to Bog zamislio.

Književnik Stjepan Lice napisao je divne misli o ljubavi, koje svima nama mogu poslužiti kao vodič na životnom putu: 

„I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.
Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.“

photo: webneel.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog