Slomljeno srce i novi početak

Vjeruješ li u slučajnosti? Ja više ne. Premda sam velik dio svoga života dosta toga doživljavala kao ''slučajno'', kasnije sam shvatila kako je bilo sve osim toga. Ne vjerujem više u slučajne susrete. Vjerujem da nam Bog šalje ljude u život iz više razloga. Tako sam i ja, kroz jedno naizgled slučajno poznanstvo, dobila odgovore na neka pitanja, koje ću sada pokušati prenijeti.

Uvjerena sam da su danas rijetki oni, koji nisu ni jednom iskusili što znači imati slomljeno srce. Što znači bezuvijetno voljeti, a biti ostavljen. Mnoštvo je tu pitanja, još više mogućih odgovora, no ne bih zadirala dublje u tu temu. Premda sam i sama slušala i čitala o čistom hodanju, uvjerila se kako je to ispravno, opet nisam bila lišena nedoumica kada sam se našla u konkretnoj situaciji.

Zaljubljenost je lijepa, ali ako se prepustimo njenom zanosu u potpunosti, može biti kobna. Imala sam priliku upoznati one, koji seks smatraju normalnim dijelom veze. Vjerovala sam da je sebičnost uglavnom pokretač njihovih odluka i čina, dok nisam upoznala neke koji su to prakticirali iz ''ljubavi'', odnosno njihovog shvaćanja nje same. Pa opet nije uspjelo. Odnos je pukao, ostale povezanosti i navezanosti koje srca drže u prošlosti, čineći ih nesposobnima za novi početak. Zašto? Grijeh. On uništava sve.

Rane koje nosimo, često su rezultat našeg nepovjerenja u Boga i njegovu očinsku ljubav i brigu. Pa često sami iniciramo, ili prihvaćamo odnose koji nisu najbolji za nas. I kada si posvijestimo tu činjenicu, često se već nakupe neke rane, koje nas opterete i zatvore za nove odnose. Na kraju ostane razočaranje, bol i svijest da naši izbori nisu uvijek i Božji.

Čistoća ne vezuje, baš suprotno - ona otvara oči. Pa i kad shvatiš da to možda i nije to, lakše ćeš otići iz odnosa koji te opterećuje i čini nesretnim. I ono što je najvažnije, bit ćeš otvoren za ljubav; za onu osobu koja će prepoznati tvoju vrijednost i čuvati te kao kapljicu vode na dlanu. Da, postoje i takvi danas, i pronaći ćemo ih tek onda kada otvorimo oči duše i srca. Do tada, predaji rane koje nosiš Nebeskom Ocu i vjeruj u snagu njegove iscjeliteljske ljubavi. Njemu je sve moguće.

„Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.“ (1 Kor, 9-10)

photo: www.pinterest.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog