Ne pristaj na manje od onoga što zaslužuješ

Postoji ljubav. I postoji imitacija ljubavi. Vrlo slične, a opet tako različite. Ova prva, ideal je koji se ne pronalazi, nego se gradi. Druga, često teško prepoznatljiva, a opet postoji u većoj mjeri nego li smo toga svjesni. Nedostaje nam hrabrosti, odlučnosti i motivacije da živimo u punini ideale koji su jedini ispravni, a od kojih svijet zazire, jer nikada nije bilo lako živjeti ih.

Previše je danas patnje, zbog tzv. ''ljubavi''. Kažu da ona ''boli'', a ja ću vam reći da lažu! Usiljeno romantičarsko poimanje ljubavi uzrok je rana koje djevojke i mladići nose na svojim srcima, a onda s tim istim ranama i nesređenostima unutar svoga bića ulaze u neki drugi odnos nanoseći rane drugome. I tako u krug. Naša su uvjerenja i pogrešna shvaćanja ono što nas zasljepljuje i što svakako moramo mijenjati.

Ako smo se odličili živjeti određene ideale, trebamo ostati dosljedni njima. Jedini način da to i uspijemo jest sakramentalni život i molitva. Jedno bez drugoga ne ide. Vjerujem da su se neki od nas našli u situaciji da su se pitali „Zašto?“, jer su se razočarali. Jer je netko tko je tvrdio da nas voli, pokušao prijeći „granicu“ i ljubav ostaviti u drugom planu. Najtužnije je ne ostati vjeran sebi, ne reći – NE. Ali to je jedino ispravno. Vjerujem da mnoge djevojke ispod šminke na svome licu kriju suze. Vjerujem da mnogi mladići ispod njihova čvrsta i odvažna stasa nose osjećaj boli.

A to nije ljubav. Pa čak i ako padneš, ustani. Uvijek. Onaj tko voli, drži tvoje dostojanstvo važnijim od svega. Lomi svoju sebičnost i odriče se svojih želja, zbog tvoga dostojanstva, zbog ljubavi koja „ne traži svoje“ (1 Kor 13,5). I zato, neka ti nikada ne bude teško reći NE, jer to NE otvara vrata jednom velikom DA. Samo ćeš tako saznati tko je uistinu spreman odreći se svega radi tebe, tko je spreman umrijeti za tebe. I tada ćeš znati što uistinu vrijedi i postat ćeš svijestan da je vrijedilo čekati.

Istinska ljubav ide dalje od onoga što se može vidjeti očima; ona zahvaća cijelo biće i uspjeva od dvoje stranaca učiniti jedno. I u tome je njena snaga i ljepota.

photo:rebloggy.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog