nedjelja, 24. svibnja 2020.

'Bojim se da ga ne izgubim'


Bilo je to jednog petka navečer; sjedila sam u kafiću s jednom poznanicom. Primijetila sam da često pogledava na mobitel jer je očekivala poruku.
„Ideš poslije s momkom negdje?“ – pitala sam ju.
„Nije mi on momak“ – nastavila je – „odmah mi je na početku dao do znanja da ne želi ništa ozbiljno.“
Zamislila sam se; što joj reći da ju ne povrijedim, a opet da joj ukažem što radi samoj sebi. Pitala sam ju zašto pristaje na takav odnos gdje on diktira stvari, a nema ozbiljnih namjera, na što mi je rekla: „Bojim se da ga ne izgubim.“
„Ali, ni nemaš ga!“ – dodala sam pomalo ljutito jer sam pred sobom gledala predivnu djevojku, dobra srca koja, očito, nije svjesna vlastite vrijednosti i odnosa u kakvom se nalazi.

Zašto ljudi pristaju na mrvice ljubavi? Zašto se bojimo izgubiti nekoga koga ni nemamo?
Nedavno sam čitala neke tekstove jedne američke licencirane savjetnice za veze, koja radi s osobama koje traže budućeg supružnika; i ona i mnogi drugi autori pišu o samaštvu kao o vremenu koje trebamo iskoristiti za osobnu izgradnju, ušli mi u brak ili ne. I da trebamo prihvatiti Božju volju jer on zna što je najbolje za nas. Meni se osobno takvo razmišljanje ne sviđa, iako shvaćam što se pod tim misli. Uvjerena sam da bi se toj temi trebalo pristupiti na drugačiji način.

Zašto to mislim? Možda to najbolje pokazati na primjeru. Govore nam da su one najdublje čežnje u nama od Boga. Iz toga proizlazi da, ako su od Njega, da će ih On i ispuniti. Ali što ako se to ne događa, a potraga za pravom osobom postane opsesijom u životu nekog mladića ili djevojke? To nešto što bi u životu trebalo biti spontano i jednostavno, postane nešto što opterećuje. No, voljela bih da pogledamo malo dublje u te čežnje. Jesu li to zaista čežnje za brakom i obitelji, ili je u pitanju nešto drugo?

Većina ljudi u djetinjstvu doživi to da njihove najdublje potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem – ne budu zadovoljene. Noseći taj teret kroz život, oni traže nekoga tko će zadovoljiti te potrebe, a može ih samo Bog. I zato se puno piše i govori o tom, najvažnijem odnosu. A mnogi opet ne znaju ni kako početi graditi ga, pa opet upadaju u razočaranje i beznađe. Nedavno sam ispod jednog teksta na tu temu vidjela komentar jedne osobe koja je napisala da ju je „Bog prokleo samoćom“. To su teške riječi i samo nam govore da Ga ne poznamo. Bog je dao svoga Sina da bismo imali život u izobilju već ovdje na zemlji. On želi da budemo sretni i želi ispuniti čežnje našega srca, ali nam neće dati nešto od čega smo sebi napravili idola od kojeg očekujemo da ispuni naše potrebe.

Kada On ispuni naše najdublje potrebe, onda ćemo biti opušteniji, radosniji i otvoreniji za prihvaćanje osobe koju nam želi darovati. Jer, bračni partner je dar. U suprotnom, ako idemo vlastitim snagama i s ranama iz djetinjstva, ulazit ćemo u nezdrave odnose; nitko, tko je dopustio Bogu da ga ozdravi, neće pristati na odnos u kojem će se od njega očekivati da učini ono što može samo Bog. S takvim pritiskom nitko ne želi živjeti; nitko se ne želi osjećati iskorišteno. S obzirom da sam i sama imala iskustvo da sam birala 'pogrešne' osobe, znam koliko to može utjecati na čovjeka.

Trebamo imati vjere da, ako u našem srcu postoje čežnje za brakom, da će ih Bog ispuniti. U suprotnom, da ih nema, ne biste vjerojatno niti čitali ovaj članak niti išta povezano s ovom temom. Nije problem u Bogu, u nama je. A mnogi to, nažalost, nikada ne spoznaju.

Kako bih vam pomogla da započnete, koji to naravno žele, rad na sebi, predlažem vam nekoliko knjiga koje vam mogu pomoći na tom putu. Naravno, bilo bi dobro i da pronađete nekog svećenika kojem vjerujete, ili laika koji ima iskustvo molitve za druge, da vas prati na tom putu. Jer naše rane često znaju biti jako duboke i teško da sve možemo riješiti sami.

Želim vam obilje mira, radosti i hrabrosti na tom putu 😊 <3

Knjige:


foto: TeiTo


Nema komentara:

Objavi komentar