srijeda, 21. prosinca 2016.

Pogled iliti priča o (ne)zahvalnosti

Postoje trenutci, točnije događaji, koji na trenutak zaustave naš svijet. Ne mora to biti nešto veliko i nešto što će primjetiti svi, ali ako si uspio primjetiti znači da je ta poruka namijenjena upravo tebi. I ako odlučiš zanemariti ju, možeš propusiti važnu lekciju u životu. O čemu govorim?

Život je čudesna stvarnost. Pogotovo ako se živi u nesebičnosti i ljubavi – tada ta ljepota doseže svoj vrhunac. Ali često se dogodi da život postane nešto naizgled sasvim suprotno. Da onu istu radost, koji ti živiš, netko drugi samo sanja. Da ona bliskost, koju možda već rutinski odrađujemo, nekome predstavlja dar u nekim posebnim situacijama. Mogla bih tako u nedogled. No, da se vratim na početak i odgovorim na postavljeno pitanje - govorim o pogledu.

Pogledu, koji mi je uputio dječak s prozora doma za nezbrinutu djecu. Dok sam žurno hodala gradom, razmišljajući o obavezama i onom što moram napraviti, na trenutak mi je pažnju zaokupio dječak sjetna pogleda, koji je sjedio na prozoru svoje sobe. Sve je drugo, čime sam do tada bila zaokupljena, palo u drugi plan. Prvo pitanje koje dođe u tom trenutku je – zašto?

Zašto taj dječak svoje djetinjstvo živi u domu za nezbrinutu djecu? Zašto njega u ove hladne dane neće grijati toplina zagrljaja njegovih roditelja? Zašto svoje osmjehe i radost neće prosipati u obiteljskom domu, zajedno sa svojim najmilijima? Svjesna sam da odgovore na postavljena pitanja neću dobiti, ali zato imam priliku ispitati sebe. A na to pozivam i svakog od vas.

Zahvalnost. Ako još nisi, pozivam te da danas kažeš – hvala. Za sve ono što olako shvaćamo i ne gledamo kao na blagoslov i dar. I da, još nešto – uvijek imaj na umu da živiš život koji netko sanja, a možda i potajno na njemu zavidi. Nemamo sve što želimo, ali možda je upravo to prilika da rastemo u školi zahvalnosti. Kada usmjerimo pogled na ono što imamo, što nam je darovano, shvatit ćemo koliko smo ustvari bili nezahvalni. I dok mi u sjećanje navire dječak čiji ću pogled uvijek nositi u srcu, da me podsjeti da ne zaboravim zahvaliti za sve što imam, reći ću samo jedno: „Zahvalno je srce magnet za čuda“[1], ne zaboravi to!


photo:BabyWall





[1] Citat autora Sandra Slavnica.

Nema komentara:

Objavi komentar