Putem Ljubavi

Bog je umro za čovjeka. Teško shvatljiva istina koja nas potiče da zastanemo nad tim misterijem i upitamo se – zašto? Kolika se ljubav i poniznost krije u Božjem srcu, a čovjek ih nije do kraja upoznao ni spoznao. Nedavno sam pročitala priču, koja me je snažno podsjetila Kristove muke, ali i činjenice da je ona većini samo povijesni događaj i da njena vrijednost ostaje u sjeni. Govorim o noveli Slavuj i ruža ( The Nightingale and the Rose ), Oscara Wildea. Za one koji ne znaju, priča ide ovako: mladić tuguje, jer voljena djevojka ne želi s njim na ples, dok ne pronađe crvenu ružu. U tišini i tami noći, slavuj promatra patnju mladića i postaje svijestan da se radi o velikoj ljubavi. Tako on odluči pronaći ružu. Ide od stabla do stabla, ali ne uspjeva. Došavši do zadnjega stabla, ono mu govori da postoji jedan, ali previše strašan način, da bi mu rekao. Slavuj želi čuti, jer silno želi da se ta ljubav ostvari. Slavuj je trebao pjevati dok mu trn probada srce i njegova je krv trebal

Ponekad poželim osvojiti svijet, A onda se sjetim da si mi Ti dovoljan. Ponekad poželim živjeti drugdje; raditi drugo, A onda se sjetim da si Ti kraj mene i sve lakše ide. Ponekad poželim biti netko drugi, A onda se sjetim da sam stvorena na Tvoju sliku; tako čudesno. Ponekad poželim proputovati cijeli svijet i pričati o Tvojoj ljubavi, A onda se sjetim da moj život treba biti najveće svjedočanostvo. Ponekad poželim pitati zašto patnja,  A onda se sjetim da nisam zahvalila za sve blagoslove. Ponekad poželim biti voljena; Poželim nekoga da me čvrsto stisne uza se, A onda se sjetim da me Ti beskrajno ljubiš i da si uvijek kraj mene. photo:  favim.com