Jesi li spreman „umrijeti sebi“?

Jeste li se ikada zapitali zašto se kaže da je ljubav „darivanje“? Darivanje koje podrazumijeva cjelovitost vlastita bića. Nije li to suprotno od (većine) naših očekivanja po tom pitanju? Naravno, govorim o ljubavi u kontekstu braka; o ljubav koja se potvrđuje upravo „bračnim darivanjem“ ili „bračnim činom“.

Darivanje drugom nije nikada potpuno bez da se „umre sebi“. Pod tim se misli na umiranje vlastitoj sebičnosti, egocentričnosti i onome da sam uvijek „ja“ u pravu. Promatram i slušam  priče parova pa i rastavljenih supružnika. Kako to da ljubav samo tako „nestane“? Naravno, uvijek se nađe još koji „dodatni“ razlog tomu, ali ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da nedostaje upravo to -  „umiranje sebi“.

Kako možeš reći da si umro sebi i svojoj sebičnosti, ako svoju djevojku/mladića želiš uvesti u grijeh prije braka? Kako možeš reći da si umro sebi, ako nikada nisi spreman na kompromis? Kako možeš reći da si umro sebi, ako si pogleda usmjerena samo na sebe i vlastite potrebe, dok sve drugo ostavljaš u sjeni?

Ispitaj se. I ti, i ja, i svatko tko želi živjeti ljubav u tom obliku. Previše je obostranih razočarenja zbog naših sebičnosti; previše je ranjenih srdaca i patnje zbog neiskrenosti i polovičnosti „davanja“. Bog nas daruje jedne drugima. Da se ostvarujemo i međusobno obogaćujemo. Da živimo ljubav.

Možda je upravo sad dobar trenutak da zastaneš i zaviriš malo u svoju nutrinu. Da pogledaš na svoga mladića/djevojku, supruga/suprugu, i vidiš možeš li što promijeniti u tom odnosu. Može li biti malo manje „tebe“, a malo više onoga komu daruješ svoju ljubav? Jer kao što sam rekla, ona u svojoj definiciji nije ništa drugo doli davanje. I upravo tada, kada daješ, postaješ bogatiji nego li možeš zamisliti.  

photo: TeiTo

Čekam te...

Ne znam ti imena, godina, ni snova;

Ne znam ti boli, radosti ni uspomena.

Ne znam voliš li ples na kiši, jesi li romantična duša,

Ili si možda netko, tko u tišini skida zvijeze s neba za dušu koju voli.

Ne znam voliš li mir, šum valova na pučini mora,

Ili je tvoje nebo prošarano planinskim vrhuncima kojima se diviš;

Jesi li sanjar, ili netko tko živi od trenutka, uzimajući sve dobro što nudi.

Ne znam živiš li ispunjenim životom, ili još uvijek tražiš svoj put;

Način na koji možeš darovati najbolje od sebe.

Ne znam pomisliš li ponekad na mene,

Na radost koju ćemo donositi jedno drugome,

Ili ti je pogled još uvijek usmjeren u prošlost koja je iza tebe.

Ne znam, ali te čekam; da živimo ljubav,

Da stvaramo zajedništvo, da postanemo jedno..

Od sada, do vječnosti.

photo: WallpaperG

Volim te, ali...

Uvijek me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja - „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se odlučuju na brak i zajednički suživot.

Posebno bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“. Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran. Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na doživotnu vjernost.

Iza svega stoji neka pozadina – obiteljska većinom, koja utječe na osobu i određuje njeno razmišljanje, a onda i ponašanje. Biti nečiji sin, ili nečija kći ne znači biti roditelju, ili oboma izvor za crpljenje emocionalne sigurnosti i ispunjavanje praznina uzrokovanih nekim ranama. To je danas uistinu problem, jer mnogi zbog toga pate. Jedino Bog može ispuniti praznine i rane u ljudskoj nutrini. A na nama je da mu to dopustimo da i to osvjestimo onome koji toga još nije svjestan i živi u nekakvim zabludama.

Međusobno darivanje osoba u braku zahtjeva cjelokupnost svake osobe – kako na fizičkoj tako i na duhovnoj razini. Ljubav ne pozna polovičnost, jer u tom slučaju nije autentična. Ne možemo se dati nekome s „figom u džepu“. Ne možemo kriviti okolnosti za raspad odnosa, ako znamo da i mi nosimo najveći dio odgovornosti na sebi. Odlučila sam se malo dublje progovoriti o temi koja je danas vrlo česta, ali se o njoj ne govori previše. Nije mi cilj osuđivati, već probuditi među nama one koji se prepoznaju u opisu.

Da, mislim na tebe, koji si odustao od ljubavi jer misliš da moraš glumiti emocionalnog ili fizičkog „skrbnika“ ocu/majci/nekoj bliskoj osobi. Voljeti, pomagati, podupirati nekoga je ono što Bog traži od nas, pogotovo za nama najbliže kao što su članovi naše obitelji. Ali Bog isto tako želi da budeš TI – da se razvijaš, izgrađuješ i postaješ osoba kakvu je zamislio kad te je stvarao. Ako si pogriješio/la, još nije kasno. Svaki je dan prilika za novi početak. Jer...“ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13, 8).

„Volim te, ali..“ znači ne volim te i imam razlog za to. Volim te i želim se boriti za tebe, za nas - to je nešto drugo. To je ljubav koja pobjeđuje sve.

photo: TeiTo