Putem Ljubavi

„Uvijek sam se pitao zašto je tako teško stajati na raskrižjima, posebno na raskrižjima gdje nema putokaza, nema znaka cesta s prednošću prolaza - na raskrižjima života. I sada kada se nađoh možda na najvećem raskrižju života pritisnut i prožet težinom raskrižja, jedno mi divno biće reče: Težina i mučnina raskrižja je u tome što ono ima oblik križa. Bijaše to za mene divno otkriće, divno poput uzdaha onih koji golgotski pate, ali znaju zašto pate. Hvala ti, hvala ti što je jedan upitnik manje u mom životu.“ – fra Ante Grbeša Vjerujem da je donošenje nekih odluka jedan od težih životnih trenutaka, neovisno o posljedicama odluke. Uvijek nam se nameće ono - Što ako? Što ako ne ispadne kako sam željela, što ako se razočaram, što ako griješim? I dok mi tako razmišljamo, neodlučni u onome što se od nas očekuje, dragocijeno vrijeme nam prolazi i odlazi u nepovrat. Što Bog želi od mene? Mislim da neću pogriješiti ako kažem da ste se to mnogo puta zapitali, kao i ja. Jedan od najvažni

„Kako ti je u vezi?“ – upitala me nedavno moja mlada prijateljica. „Nisam u vezi.“ – odgovorila sam. „Što čekaš?“ – nastavila je ona. Pomalo sam bila iznenađena pitanjem. Djevojka koja jedva da je i počela živjeti, zakoračila je u novu vezu, tek završivši prijašnju. Njezino je srce očito tražilo sigurnu luku i ispunjenje one čežnje za pripadnošću koja se rađa u dubini srca. Što čekam? – razmišljala sam o naizgled smiješnom pitanju. No ima to neku svoju dubinu i smisao. Možda samo da me podsjeti i onda kada posumnjam da Bog nešto sprema za mene. Da me podsjeti da svaka strpljivost donosi obilje blagoslova. I onda kada se zaokupim  razmišljanjem i kada na tren izgubim nadu. Što čekam? Nije lako dati odgovor na to pitanje. Neki su pokušali, pa sam imala priliku čuti razne - od „gospodina pravog“, „srodne duše“ i da ne nabrajam dalje. Ja? Ja čekam nekoga, tko će ostatku svijeta biti netko sasvim nebitan, a meni sve. Nekoga, tko će me prihvatiti u potpunosti; tko će mi pomoći rasti