Bilo je to jednog petka navečer; sjedila sam u kafiću s jednom poznanicom. Primijetila sam da često pogledava na mobitel jer je očekivala poruku. „Ideš poslije s momkom negdje?“ – pitala sam ju. „Nije mi on momak“ – nastavila je – „odmah mi je na početku dao do znanja da ne želi ništa ozbiljno.“ Zamislila sam se; što joj reći da ju ne povrijedim, a opet da joj ukažem što radi samoj sebi. Pitala sam ju zašto pristaje na takav odnos gdje on diktira stvari, a nema ozbiljnih namjera, na što mi je rekla: „Bojim se da ga ne izgubim.“ „Ali, ni nemaš ga!“ – dodala sam pomalo ljutito jer sam pred sobom gledala predivnu djevojku, dobra srca koja, očito, nije svjesna vlastite vrijednosti i odnosa u kakvom se nalazi. Zašto ljudi pristaju na mrvice ljubavi? Zašto se bojimo izgubiti nekoga koga ni nemamo? Nedavno sam čitala neke tekstove jedne američke licencirane savjetnice za veze, koja radi s osobama koje traže budućeg supružnika; i ona i mnogi drugi autori pišu o samaštvu kao o v
Svaki je čovjek svijet za sebe i samo je jedan most kojim se u nj može kročiti – ljubav. (Walter Goes)