Putem Ljubavi

Svakim danom, dostupno nam je sve više tekstova i misli o ljubavi i vezama. Obogaćujemo se međusobno spoznajama do kojih smo došli i nema ništa ljepše od toga. No često volim skrenuti pogled na komentare uz iste, jer se iz njih može iščitati više nego li u nekim životnim knjigama. Nekada se otvore neke rane pa nas potaknu da ostavimo dio „sebe“ dijeleći s drugima svoju bol, ili pak radost, ukoliko je ljubav bila obostrana. Ipak, čini mi se da nekako više dominiraju komentari s elementima samosažaljevanja, tuge i nade koja se polagano gubi. Ne vidimo dalje od zida koji je pred nama. Od ljubavi, jedne vrlo jednostavne istine u našim životima, očekuje se sve – i tu je kardinalna greška. Ljubav je sve, sama po sebi. Njena je punina dosegnuta samim time što se rodila, u nekom srcu, a kasnije i u odnosu s drugim bićem. I ako očekujemo da nam ona sredi život, našu nutrinu, riješi sve nedoumice i život učini idiličnim – promašili smo njenu bit.  Da se vratim na komentare. Nailazila sa

Ah, ta ljubav. Ili je ima, ili nema. Ako je ima, pitanje je – je li uistinu iskrena? Ako je nema, cijeli se život pretvori u groznjičavu potragu za njom (iznimke se ne računaju J ). Čudna smo mi bića. Kompliciramo kada ne treba. Nadamo se nečemu, za što znamo da neće ići. A opet, ponos nekako ne da; navike su suviše snažne da bi otvorile priliku za neku novu, ljepšu priču. Zaslužujemo živjeti u radosti, a često se mirimo onim manjim od toga. Vjerujem da nitko nikome nije poslan slučajno. I možda nećemo odmah prepoznati razlog, ali on svakako postoji. Obično tu istinu prihvaćamo kada je riječ o osobama koje su nam život učinile ljepšim, a za one koji su nam donijeli lekcije, redovito tražimo krivce, a možda i sebe krivimo što smo im dopustili da nam priđu suviše blizu. I možda tek kasnije shvatimo, da i bez tih drugih osoba ne bi bili isti. Bog ih je koristio za naš rast, da nas učini mudrijima i snažnijima za ono što slijedi. Nekada se dogodi da se navežemo na osobe koje su u