Tebi kojeg čekam

Hej, ti, čije je ime zapisano u mome srcu,

A lik oku skriven, želim da znaš da molim za tebe.

Ne znam kad će doći trenutak našega susreta,

Ali vjerujem da će to biti savršen trenutak- za tebe i mene.

Možda neće biti onako kako smo zamislili,

Idilično i savršeno, ali jedno znam – to će vrijeme biti naše,

I to me jako veseli.

Molim za tebe, da te dobri Otac učini sebi sličnim;

Velikim u ljubavi, strpljivosti i jednostavnosti.

I onda, kada životne oluje budu harale tvojim životom,

Molim da te održi postojanim u Njemu.

Još za jedno molim – da se nađemo klečeći pred križem,

Uzorom najveće Ljubavi, moleći jedno za drugo.

Tako ćemo se prepoznati u masi i znati da smo jedno drugom namijenjni.

Od tada, do vječnosti.

Dok još uvijek hodamo svijetom, noseći pouzdanje u srcu,

Čekajući naš susret, želim da znaš jedno;

Molim za tebe i molim za nas.

photo:www.wallreturn.com 

Potraga za istinskom radošću

Kad bih barem živio/la tamo, vjerujem da bih bio/la sretniji/ja. Kad bih pronašao/la djevojku/mladića, moj bi život bio smisleniji. Kad bih mogao/la raditi nešto drugo, pronašao/la bih svrhu svoga života.  Vjerujem da vam je sve ovo, kao i meni veoma poznato. Potraga za istinskom radošću – kada počinje i kada se završava?

Svi se katkada nađemo pred zidom, kada se zapitamo što i kako dalje. Kada počinjemo tražiti sebe, identificirajući se s drugima, uspoređujući se i na kraju upadajući u razočarenje jer drugi naizgled imaju savršeniji i bezbrižniji život. I tako gubimo dragocijeno vrijeme, pokoravajući se svojim mislima koje počinju upravljati našim životom i bacati nas u beznađe. I dok ne kažemo dosta, i ne shvatimo da je naš život priča ispisana Božjom rukom, ostat ćemo ležati na podu i tražiti izgovore za takvo stanje.

Tko sam ja? Zašto živim baš ovdje? Zašto studiram to što studiram? Zašto radim tu gdje radim? Zašto imam baš te ljude oko sebe? Puno pitanja, ali dok ne damo odgovore, lutat ćemo u krugu zbunjenosti i neprestanog traganja. Bog nas treba. Svakoga ondje, gdje može iskoristiti svoje talente i sposobnosti. I kad se nama možda i ne čini tako – On ima svoj plan, savršen za tebe i mene. Ako mu vjerujem i slušam glas Ljubavi, neću lutati, već hodati u povjerenju.

Što je radost? Trajno ispunjenje u Bogu, rekla bih. I nećemo ju nikada u potpunosti doživjeti u čovjeku ili radu. Samo u Onome, koji nas je stvorio za sebe. Živimo za taj susret – susret Boga i čovjeka i trajno sjedinjenje u nebu. A do tada, ostaje nam hodati s povjerenjem. Osluškivati i moliti, dati najbolje od sebe služeći drugima – u nesebičnosti, praštanju i širenju Radosne vijesti. I onda, kada se to čini teško, i kada bi najradije pobjegli na neka druga mjesta, On ipak zna najbolje.

Sanjaj, ali živi. Ne dopusti da ti snovi postanu mjesto od bijega pred stvarnošću. Neka oni budu ono, što će te nositi kroz život, vjetar u leđa. I ako je to ono što Bog želi od tebe, dogodit će se. Možda ne odmah, ali ne zaboravi da je Isus čekao trideset godina na svoje javno djelovanje. Vjeruj svome Ocu, jer ima plan; predivan plan za tvoj život! I pod kišom sumnji i dvojbi, hodaj putem zacrtanim u tvome srcu. Jer samo ćeš tako doći do cilja. 

photo: catherinemoorenelson.com 

Radi, moli, voli

„...ali Bog nema drugih ruku osim tvojih.“, odzvanjalo mi je u srcu nakon mise. Dugo su mi u sjećanje navirale riječi koje je svećenik uputio vjernicima tijekom propovijedi. Savršen trenutak za zapitati se – gdje je granica između predanja i strpljivog čekanja na Božji odgovor i onoga što Bog računa da ja napravim?

Ako se potrudimo malo bolje upoznati Boga, spoznat ćemo da je Njegovo djelovanje nenametljivo. Dao nam je slobodu i strogo ju poštuje. Ipak, On ostavlja tragove svoje ljubavi kako bi smo spoznali put kojim nam je ići. Samo je potrebno otvoriti srce, jer baš tu Bog najglasnije progovara. A mi taj glas često ignoriramo.

Nedavno sam pročitala razmišljanje upućeno mladima na jednoj javnoj tribini. Usmjereno je k tome da se mladog čovjeka potakne da se pokrene, da ne sjedi i čeka da Bog pošalje pravu osobu, jer kad bi se svi međusobno čekali, nitko ne bi pronašao/dočekao nikoga. Nije rijetkost da mladi čovjek danas pod krinkom pouzdanja u Boga i strpljivog čekanja, postaje pasivan promatrač. I dopusti da sve ono lijepo prolazi kraj njega, dok on sjedi prekriženih ruku.

Bog želi suradnju. On vodi naše puteve, ako Mu prepustimo. I nema krivoga puta, ako na njemu ne gubimo odnos s našim Ocem. U našim lutanjima, On je uvijek svijetlo, putokaz i sigurnost. I očekuje da se pomaknemo s mjesta, da hodamo, živimo, da pitamo i tražimo odgovore, ali u svemu tome, očekuje da se oslanjamo na Njega i Njegovu providnost.

I ti, koji još čekaš onu pravu/pravoga, ti - koji se bojiš odgovoriti na duhovni poziv jer čekaš posebne znakove s neba – pokreni se! Onaj koji je stavio tu čežnju u tvoje srce, neovisno o kojem se obliku poziva radi, On će biti s tobom. U donošenju tvojih odluka, u biranju one/onoga s kojim ćeš dijeliti svoje dane. Hodaj u povjerenju, jer Bog je ljubav. Neće te prevariti ni razočarati. 

Na kraju, želim citirati dio govora upućenog maldima na već spomenutoj tribini, u nadi da će probuditi i ohrabriti neko neodlučno srce, koje traži odgovor na određena životna pitanja:  „Dragi moji mladi, Bog vam je dao slobodne ruke da uhvatite za ruku onoga koga vi želite. A kada se uhvatite za ruke, kako ćete znati je li to prava/pravi? Nećete, nema te pismene potvrde koju ćete dobiti. Na vama je da se molite pri toj svojoj odluci i On će biti uz vas. Pregršt je putova kojima možete ići, nema jedinog pravog puta, svaki je pravi ako u njemu niste izgubili Boga...“.