Priča o braku, sakramentu ljubavi i sebedarja, svoje početke bilježi već u Starom Zavjetu, kada Bog na vrhuncu svoga stvaranja odlučuje stvoriti ženu, kako čovjek ne bi bio sam. Bog je imao savršen naum. Dvoje potpunih stranaca, vođeni Božjom rukom, pronalaze se i odlučuju živjeti ono što je Bog naumio za njih. Brak je cilj predbarčnoga hoda. Mnogi godinama tragaju, proispituju se, pokušavaju otkriti tko je osoba koju je Bog namijenio za njih. Čovjek čezne voljeti i biti voljen. Tu čežnju u srce stavlja sam Bog, ali ona neće moći u potpunosti biti zadovoljena na ovome svijetu, već samim susretom s Vječnom Ljubavlju. Brak je u isto vrijeme i blagoslov, ali i velika žrtva . "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i dvoje njih bit će jedno tijelo" (Mk 10,7). Nije lako ostaviti sigurnost roditeljskoga doma i krenuti u nepoznato. Bog je to sve znao. Zato brak i jest sakrament. Preko toga sakramenta Bog uljeva obilje milosti, osnažuje i usavršuj
Svaki je čovjek svijet za sebe i samo je jedan most kojim se u nj može kročiti – ljubav. (Walter Goes)