Brak – sakrament vječne ljubavi

Priča o braku, sakramentu ljubavi i sebedarja, svoje početke bilježi već u Starom Zavjetu, kada Bog na vrhuncu svoga stvaranja odlučuje stvoriti ženu, kako čovjek ne bi bio sam. Bog je imao savršen naum. Dvoje potpunih stranaca, vođeni Božjom rukom, pronalaze se i odlučuju živjeti ono što je Bog naumio za njih.

Brak je cilj predbarčnoga hoda. Mnogi godinama tragaju, proispituju se, pokušavaju otkriti tko je osoba koju je Bog namijenio za njih. Čovjek čezne voljeti i biti voljen. Tu čežnju u srce stavlja sam Bog, ali ona neće moći u potpunosti biti zadovoljena na ovome svijetu, već samim susretom s Vječnom Ljubavlju.

Brak je u isto vrijeme i blagoslov, ali i velika žrtva.  "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i dvoje njih bit će  jedno tijelo" (Mk 10,7). Nije lako ostaviti sigurnost roditeljskoga doma i krenuti u nepoznato. Bog je to sve znao. Zato brak i jest sakrament. Preko toga sakramenta Bog uljeva obilje milosti, osnažuje i usavršuje dvije nesavršene osobe, kako bi mogle postati jedno - slika Presvetoga Trojstva.

Što je vrhunac ovoga sakramenta? Mogućnost stvaranja novoga života. Kako bi zauvijek povezao muškarca i ženu, Bog stvara spolni čin, kao dar vjenčanom paru. I upravo iz te ljepote međusobnog darivanja, stvara se novi život. Život, koji će uvijek biti podsjetnik jedne velike ljubavi, okrunjene Božjim blagoslovom.

„Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Mk 10,9)   

photo: pixshark.com

Priča o čovjeku koji je volio i služio do kraja

Ljudi svakodnevno ulaze u naš život - neki se zadrže dulje, dok drugi ostanu tek toliko da ostave neki trag, usmjere nas na određeni put, ohrabre i motiviraju.  Zašto ova tema? Nisam o njoj toliko razmišljala, ali se to promjenio naglom i iznenadnom smrću svećenika koji je ostavio dubok trag u mom životu, ali i u životima svih koji su ga susreli.

Bog piše životne priče. Neke su kraće, druge dulje. Neprestano mijenja likove; neke stavlja u priču, dok drugi gube ulogu u trenutku kada to najmanje očekujemo. Zašto je to tako, nikada nećemo saznati. Čovjek dolazi na pozornicu života; živi, uči, stvara. Otkriva sebe, talente, smisao života. Živi za susret s Vječnom Ljubavi.

Kada je prije četiri i pol godine u našu župu stigao spomenuti svećenik, vjerujem da je znao da smo svi mi bili puni nekih očekivanja. On je bio jedan od onih koji su stvarali svoje najveće ostvaraje u tišini i daleko od "pozornice" svijeta. No, talenti kojima je Bog obdario ovog teologa, glazbenika i svećenika, nisu ostali skriveni. Sve ih koristio u službi Bogu i čovjeku. Tuga, koja se večeras mogla prepoznati na licima župljana, a posebice na licu njegova prijatelja i svećenika, govorila je sve. I kako ostati ravnodušan na prerani odlazak ovog dobrog čovjeka?

Ono što je obilježilo njegov odlazak uistinu je čudesno i veliko. Njegova agonija započela je na Veliki četvrtak, a završila na Veliku subotu. Prošao je svoju Kalvariju zajedno s Kristom. Njegova smrt nije mogla ostaviti ravnodušnim nikoga, tko ga je barem malo poznavao. Ali, čvrsto vjerujem da će i on dočekati svoj Uskrs i da se već sada raduje u nebeskom kraljevstvu.

Nama svima, ovo je jedan veliki podsjetnik, da smo samo prolaznici na ovom svijetu i da smo određeni za nešto više. Bog drži konce naših života u svojim rukama. Daje život, ali ga i uzima. Kakva će biti naša životna priča? Ovisi o nama. Ali jedno je bitno - u svim životnim trenutcima trebamo se voditi svijetlom uskršnjega jutra, koje nam budi nadu i usmjerava naš životni put.

"Smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema." - Mak Dizdar

Posveta: vlč. Mirku Crnčanu (22.8.1965. - 4.4.2015.)

photo: www.catholic.org

Mladiću, poštuj svoju djevojku!

Uspješna i stabilna veza gradi se na čvrstim temeljima. Jedan od važnijih elemenata ljubavnog odnosa svakako je vjernost. No, što je vjernost uopće? Mislim da svatko može reći neku svoju definiciju, ali ja bih rekla slijedeće: vjernost je odluka o pripadnosti samo jednoj osobi, koju je Bog stavio u naš život, te obećanje da ćemo učiniti sve da zaštitimo njeno dostojanstvo i da ju ne povrijedimo. To nije lako, ali važno je pokušati.

Vjernost je danas ostala zapostavljena i po strani, usudim se reći. Veze i hodanje gube lagano svoj smisao. Zanimljivo mi je vidjeti kako dječaci i djevojčice već u osnovnoj školi ulaze u ''veze'', pa se često pitam, koji je smisao toga svega? Kako jedno dijete može znati što znači hodati u čistoći, potpuno se predati i voljeti? Veza je postala moda, stoga i nije čudo što se brojni samci osjećaju manje vrijednima što nemaju nekoga. 

Ako odemo korak dalje, vidjet ćemo da i nešto stariji mladići i djevojke, ulaze u veze znajući da brak još godinama neće doći u obzir. U toj cijeloj priči stradaju emotivna djevojačka srca, koja očekuju partnerovu vjernost i odanost, dok velik broj mladića često traži samo zabavu i možda nesvjesno ostavlja dubok trag na ženskom srcu i duši. Zato je i česta pojava maloljetničkog predbračnog odnosa i neželjenih trudnoća. Djevojke često u strahu da ne izgube voljenu osobu idu do kraja, gubeći i ono najsvetije u sebi. 

Mladići možda i nisu svjesni, koliko mogu krivim postupcima povrijediti djevojku. Djevojke su emotivnije, one očekuju vjernost i odanost. Želim reći svim mladićima jedno - nikada se ne igrajte ženskim srcem. Ako nekoga volite, budite vjerni - a pod vjerni mislim da ne odmjeravate druge djevojke, ne gledate ih polugole na internetu, jednostavno pripadajte svim srcem voljenoj osobi. Nije lako, ali svaka žrtva će biti nagrađena! Ne želim reći da su svi takvi, ali uvijek ima onih koji ne poštuju i ne čuvaju osobu s kojom hodaju.

Svijet nudi ugodu, blud i nemoral. Ali mi ne pripadamo svijetu, mi pripadamo Bogu. Tekst bih završila riječima sv. Ivana Pavla II.:

"Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz sav život."

picture: mashable.com