Putem Ljubavi

Postoje trenutci, točnije događaji, koji na trenutak zaustave naš svijet. Ne mora to biti nešto veliko i nešto što će primjetiti svi, ali ako si uspio primjetiti znači da je ta poruka namijenjena upravo tebi. I ako odlučiš zanemariti ju, možeš propusiti važnu lekciju u životu. O čemu govorim? Život je čudesna stvarnost. Pogotovo ako se živi u nesebičnosti i ljubavi – tada ta ljepota doseže svoj vrhunac. Ali često se dogodi da život postane nešto naizgled sasvim suprotno. Da onu istu radost, koji ti živiš, netko drugi samo sanja. Da ona bliskost, koju možda već rutinski odrađujemo, nekome predstavlja dar u nekim posebnim situacijama. Mogla bih tako u nedogled. No, da se vratim na početak i odgovorim na postavljeno pitanje - govorim o pogledu. Pogledu, koji mi je uputio dječak s prozora doma za nezbrinutu djecu. Dok sam žurno hodala gradom, razmišljajući o obavezama i onom što moram napraviti, na trenutak mi je pažnju zaokupio dječak sjetna pogleda, koji je sjedio na prozoru svo

Kontradiktoran naslov kolumne, znam. Pa ipak, odlučila sam se progovoriti o onom, čega mnogi nisu svjesni. O takozvanim „krivim odabirima“ i „nesuđenim partnerima“. O uzalud potrošenom vremenu i životnoj energiji, o „porazima“ koji nikada nisu poprimili neko drugo značenje, o „zidu boli“ koji nikada nije srušen i zbog koga su mnogi ostali na nekoj drugoj, tužnijoj strani životne priče. Rijetki su od nas izrekli „hvala“ bivšem mladiću ili djevojci. Ljutnja, ponos, ili prejaka bol? Tko bi znao. Možda sve u kompletu. A možda su glavni krivci naši preuski horizonti koji katkada ostaju usmjereni samo na ono loše, vjerući da će tako biti lakše krenuti dalje. Malo sebično, zar ne? Možda je danas taj dan. Da stanemo i pogledamo unazad. Ne znam priču svakoga od vas, ali znam svoju. I reći ću jedno – da nije bilo onoga što smo prošli, danas ne bismo bili osobe kakve jesmo. Znala sam katakda upitati Boga šali li se On sa mnom, ali odgovora nije bilo. Sada znam i zašto. Da sam odgovor dob

Postoji ljubav. I postoji imitacija ljubavi. Vrlo slične, a opet tako različite. Ova prva, ideal je koji se ne pronalazi, nego se gradi. Druga, često teško prepoznatljiva, a opet postoji u većoj mjeri nego li smo toga svjesni. Nedostaje nam hrabrosti, odlučnosti i motivacije da živimo u punini ideale koji su jedini ispravni, a od kojih svijet zazire, jer nikada nije bilo lako živjeti ih. Previše je danas patnje, zbog tzv. ''ljubavi''. Kažu da ona ''boli'', a ja ću vam reći da lažu! Usiljeno romantičarsko poimanje ljubavi uzrok je rana koje djevojke i mladići nose na svojim srcima, a onda s tim istim ranama i nesređenostima unutar svoga bića ulaze u neki drugi odnos nanoseći rane drugome. I tako u krug. Naša su uvjerenja i pogrešna shvaćanja ono što nas zasljepljuje i što svakako moramo mijenjati. Ako smo se odličili živjeti određene ideale, trebamo ostati dosljedni njima. Jedini način da to i uspijemo jest sakramentalni život i molitva. Jedno be