Putem Ljubavi

Mislim da danas ne postoji ništa lakše od rastave braka. Vidimo da ne ide, pa zašto se mučiti. Neka svako ide svojim putem, pa gdje stigne. I tako se nažalost sakrament pretvori u komad papira, a njegova vrijednost ostane u sjeni naših sebičnih želja. Ima li ljubav rok trajanja? Kao odgovor dala bih primjer moje bake i djeda. Živjeli su u nekom sasvim drugom vremenu. Našli se i prepoznali da su jedno za drugo. Nije tu bilo puno filozofije, preispitivanja i dvoumljenja. Odlučili su se hrabro, zajedničkim koracima zagaziti u život. Bog ih je blagoslovio s četiri predivne kćeri. Nije ih razdvojila ni djedova amputacija noge u najboljim godinama njegova života. Njihova će ljubav uskoro izbrojati punih pedeset godina. Nisu oni jedini. Mnogo je lijepih primjera oko nas. Zamislila sam se kada sam vidjela jednog starijeg gospodina koji, držeći je za ruku, vodi svoju slijepu suprugu u crkvu. Njihova ljubav ne pozna sebičnost. To je tako čudesno. Voljeti, umrijeti sebi, dati se za drugo

Naslušala sam se priča o slučajnim susretima. Onom jednom pogledu, koji se zaustavi u masi i prepozna nekog tvog. I tako to sve krene. Boja dana postane šarenija, a srce veće nego ikada. Lijepo je slušati priče oduševljenih mladih ljudi, koji su susreli ljubav i zaživjeli ju. Nisu ju očekivali, nisu neprestano tragali za njom. Živjeli su i ona se jednostavno dogodila. Tako to ide u životu. Ljepota se uvijek otkriva u trenutku kada o njoj najmanje razmišljaš, kada ju najmanje očekuješ, a najspremniji si prihvatiti ju. A opet, s druge strane, pogled svrati na sve one koji neprestano tragaju za tom istom ljubavlju. Misle da nema smisla živjeti bez nje. Pa prihvaćaju bilo što, misleći da ne mogu bolje. I onda se zapitamo zašto, a i sami smo barem u jednom trenutku tako razmišljali. Što reći i kako im posvijestiti njihovu vrijednost? Pogled ne izmiče ni sa onih koji nisu shvatili smisao i vrijednost ljubavi – i ne samo ljubavi, već i osobe koju imaju kraj sebe. Pa žive tako da

Gotovo svatko želi voljeti i biti voljen. Želi kraj sebe imati nekoga, kraj koga slobodno diše ljubav i živi svoje dane. Nekoga, tko poznaje otkucaje srca voljene osobe i sprema ih u riznicu ljubavi. Svi mi želimo i tragamo za tim idealom ljubavi, ali jesmo li se ikada zapitali – jesmo li mi spremni i otvoreni da bi primili i znali prihvatiti ljubav? Što mislim pod tim pitanjem. Vjerujem da je dosta ljudi nakon prekinutih veza odmah žurilo u duge, stvarajući time više štete nego koristi. Svaki prekid nekog emocionalnog odnosa ostavlja traga na čovjeku, koliko god on bio čvrst i stabilan. Pogotovo ako je odnos prekinut zbog prevare i sl. Treba si dati vremena da se sve posloži u glavi, a emocije stišaju. Ništa se ne događa preko noći. To vrijeme nekako za sve predstavlja velik problem. Nestrpljivi smo. Sve želimo napraviti u kratkom vremenskom periodu, a Bog nikamo ne žuri. On prvo želi zaliječiti tvoje emocionalne rane, polako brišući ožiljke sa tvoga srca. Baš to vrijeme On k