Preskoči na glavni sadržaj

'Bojim se da ga ne izgubim'


Bilo je to jednog petka navečer; sjedila sam u kafiću s jednom poznanicom. Primijetila sam da često pogledava na mobitel jer je očekivala poruku.
„Ideš poslije s momkom negdje?“ – pitala sam ju.
„Nije mi on momak“ – nastavila je – „odmah mi je na početku dao do znanja da ne želi ništa ozbiljno.“
Zamislila sam se; što joj reći da ju ne povrijedim, a opet da joj ukažem što radi samoj sebi. Pitala sam ju zašto pristaje na takav odnos gdje on diktira stvari, a nema ozbiljnih namjera, na što mi je rekla: „Bojim se da ga ne izgubim.“
„Ali, ni nemaš ga!“ – dodala sam pomalo ljutito jer sam pred sobom gledala predivnu djevojku, dobra srca koja, očito, nije svjesna vlastite vrijednosti i odnosa u kakvom se nalazi.

Zašto ljudi pristaju na mrvice ljubavi? Zašto se bojimo izgubiti nekoga koga ni nemamo?
Nedavno sam čitala neke tekstove jedne američke licencirane savjetnice za veze, koja radi s osobama koje traže budućeg supružnika; i ona i mnogi drugi autori pišu o samaštvu kao o vremenu koje trebamo iskoristiti za osobnu izgradnju, ušli mi u brak ili ne. I da trebamo prihvatiti Božju volju jer on zna što je najbolje za nas. Meni se osobno takvo razmišljanje ne sviđa, iako shvaćam što se pod tim misli. Uvjerena sam da bi se toj temi trebalo pristupiti na drugačiji način.

Zašto to mislim? Možda to najbolje pokazati na primjeru. Govore nam da su one najdublje čežnje u nama od Boga. Iz toga proizlazi da, ako su od Njega, da će ih On i ispuniti. Ali što ako se to ne događa, a potraga za pravom osobom postane opsesijom u životu nekog mladića ili djevojke? To nešto što bi u životu trebalo biti spontano i jednostavno, postane nešto što opterećuje. No, voljela bih da pogledamo malo dublje u te čežnje. Jesu li to zaista čežnje za brakom i obitelji, ili je u pitanju nešto drugo?

Većina ljudi u djetinjstvu doživi to da njihove najdublje potrebe za ljubavlju i prihvaćanjem – ne budu zadovoljene. Noseći taj teret kroz život, oni traže nekoga tko će zadovoljiti te potrebe, a može ih samo Bog. I zato se puno piše i govori o tom, najvažnijem odnosu. A mnogi opet ne znaju ni kako početi graditi ga, pa opet upadaju u razočaranje i beznađe. Nedavno sam ispod jednog teksta na tu temu vidjela komentar jedne osobe koja je napisala da ju je „Bog prokleo samoćom“. To su teške riječi i samo nam govore da Ga ne poznamo. Bog je dao svoga Sina da bismo imali život u izobilju već ovdje na zemlji. On želi da budemo sretni i želi ispuniti čežnje našega srca, ali nam neće dati nešto od čega smo sebi napravili idola od kojeg očekujemo da ispuni naše potrebe.

Kada On ispuni naše najdublje potrebe, onda ćemo biti opušteniji, radosniji i otvoreniji za prihvaćanje osobe koju nam želi darovati. Jer, bračni partner je dar. U suprotnom, ako idemo vlastitim snagama i s ranama iz djetinjstva, ulazit ćemo u nezdrave odnose; nitko, tko je dopustio Bogu da ga ozdravi, neće pristati na odnos u kojem će se od njega očekivati da učini ono što može samo Bog. S takvim pritiskom nitko ne želi živjeti; nitko se ne želi osjećati iskorišteno. S obzirom da sam i sama imala iskustvo da sam birala 'pogrešne' osobe, znam koliko to može utjecati na čovjeka.

Trebamo imati vjere da, ako u našem srcu postoje čežnje za brakom, da će ih Bog ispuniti. U suprotnom, da ih nema, ne biste vjerojatno niti čitali ovaj članak niti išta povezano s ovom temom. Nije problem u Bogu, u nama je. A mnogi to, nažalost, nikada ne spoznaju.

Kako bih vam pomogla da započnete, koji to naravno žele, rad na sebi, predlažem vam nekoliko knjiga koje vam mogu pomoći na tom putu. Naravno, bilo bi dobro i da pronađete nekog svećenika kojem vjerujete, ili laika koji ima iskustvo molitve za druge, da vas prati na tom putu. Jer naše rane često znaju biti jako duboke i teško da sve možemo riješiti sami.

Želim vam obilje mira, radosti i hrabrosti na tom putu 😊 <3

Knjige:


foto: TeiTo


Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog