Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima.

Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti.

Prije nekoliko mjeseci, Gospodin je supruga i mene blagoslovio sakramentom braka. Ali prije nego smo se upoznali, prošli smo kroz neke situacije koje su nam pomogle da se izgrađujemo kao osobe i emocionalno sazrijevamo. Jer, teško je voljeti nekoga tko sam sebe ne voli i tko ne pozna samoga sebe. Zato razumijem strah onih koji se boje da nikada nikoga neće naći, pitaju se čuje li Bog njihovu molitvu, a možda i nisu svjesni prepreka u srcu koje na van odašilju neke drugačije poruke. Zato je važno graditi sliku o sebi i vidjeti što smo sve potrpali u svoje srce.

Moramo biti iskreni prema sebi i pitati se – što zaista mislim i vjerujem o sebi? Možda i staviti na papir. I onda to usporediti s onim što piše u Božjoj riječi o našem identitetu. Očito se ne vidimo onako kako nas Otac vidi...

Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. (Iz 43,4)

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. (Ps 139, 14)

Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti. (Heb 13, 5)

... i još toliko predivnih stvari je Gospodin rekao baš o TEBI. Odvoji vrijeme za vaš susret i gledaj kako te mijenja i iscjeljuje iz dana u dan.

Sveti Pavao piše da „kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko“. Više nismo nemoćni ni djeca. Sada možemo razlučiti što je istina, a što su laži u koje smo povjerovali. Kada to iskreno predamo Ocu, vidjet ćemo kako sve postaje novo.

Za kraj, postoji jedna priča o ženi koja je njegovala imućnoga čovjeka u njegovoj starosti i samoći. Pomagala mu je i on joj je iz zahvalnosti prepisao veliko bogatstvo. Čovjek je umro, a žena je nastavila živjeti u siromaštvu, jer nije znala čitati – ta je oporuka ostala tamo negdje sa strane. Tako i mi, ne poznamo svoj identitet i ne živimo tako, već često prihvaćamo manje jer nam je to poznatije.

Želim ti obilje blagoslova na tvome putu, hodu i rastu s Gospodinom. 😊

Gabriela

foto: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Sve je isto, a ja drugačija

Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog