„Kako ti je
u vezi?“ – upitala me nedavno moja mlada prijateljica. „Nisam u vezi.“ –
odgovorila sam. „Što čekaš?“ – nastavila je ona. Pomalo sam bila iznenađena
pitanjem. Djevojka koja jedva da je i počela živjeti, zakoračila je u novu
vezu, tek završivši prijašnju. Njezino je srce očito tražilo sigurnu luku i ispunjenje
one čežnje za pripadnošću koja se rađa u dubini srca.
Što čekam? –
razmišljala sam o naizgled smiješnom pitanju. No ima to neku svoju dubinu i smisao.
Možda samo da me podsjeti i onda kada posumnjam da Bog nešto sprema za mene. Da
me podsjeti da svaka strpljivost donosi obilje blagoslova. I onda kada se
zaokupim razmišljanjem i kada na tren
izgubim nadu.
Što čekam?
Nije lako dati odgovor na to pitanje. Neki su pokušali, pa sam imala priliku
čuti razne - od „gospodina pravog“, „srodne duše“ i da ne nabrajam dalje. Ja? Ja
čekam nekoga, tko će ostatku svijeta biti netko sasvim nebitan, a meni sve.
Nekoga, tko će me prihvatiti u potpunosti; tko će mi pomoći rasti u vjeri; tko
će samnom moliti. Nekoga tko će samnom sanjati i živjeti snove; tko će mi
uljepšavati dane svojom prisutnošću.
Neki će reći
da očekujem puno. Možda. Ali kao kći nebeskoga Oca, ne želim očekivati manje.
Moj Otac poznaje moje srce bolje od mene – zna svaku moju skrivenu čežnju i
želju, ali isto tako – zna i kako ih ispuniti. Znam i vjerujem da moje srce
čuva za nekoga tko će ga znati čuvati, nekoga – tko će voljeti prvo Njega, da
bi mogao mene.
Ako i tvoje
srce čezne za ljubavlju, savijetujem ti jedno - sve svoje čežnje pretvori u
molitvu i nebo će ju čuti. Ne pristaj na ništa menje od onoga što tvoj Otac
želi za tebe, pa i pod cijenu višegodišnjeg čekanja. Jer, ni jedna molitva nije
uzaludna. Nauči se slušati. Bog govori u tišini tvoga srca. Samo ćeš tako
prepoznati Božju volju; trenutak kada tvoje srce postane nemirno, kada ti Bog
usmjeri pogled na nekoga koga možda do sada i nisi primjećivao.
