Preskoči na glavni sadržaj

Čežnja

„Kako ti je u vezi?“ – upitala me nedavno moja mlada prijateljica. „Nisam u vezi.“ – odgovorila sam. „Što čekaš?“ – nastavila je ona. Pomalo sam bila iznenađena pitanjem. Djevojka koja jedva da je i počela živjeti, zakoračila je u novu vezu, tek završivši prijašnju. Njezino je srce očito tražilo sigurnu luku i ispunjenje one čežnje za pripadnošću koja se rađa u dubini srca.

Što čekam? – razmišljala sam o naizgled smiješnom pitanju. No ima to neku svoju dubinu i smisao. Možda samo da me podsjeti i onda kada posumnjam da Bog nešto sprema za mene. Da me podsjeti da svaka strpljivost donosi obilje blagoslova. I onda kada se zaokupim  razmišljanjem i kada na tren izgubim nadu.

Što čekam? Nije lako dati odgovor na to pitanje. Neki su pokušali, pa sam imala priliku čuti razne - od „gospodina pravog“, „srodne duše“ i da ne nabrajam dalje. Ja? Ja čekam nekoga, tko će ostatku svijeta biti netko sasvim nebitan, a meni sve. Nekoga, tko će me prihvatiti u potpunosti; tko će mi pomoći rasti u vjeri; tko će samnom moliti. Nekoga tko će samnom sanjati i živjeti snove; tko će mi uljepšavati dane svojom prisutnošću.

Neki će reći da očekujem puno. Možda. Ali kao kći nebeskoga Oca, ne želim očekivati manje. Moj Otac poznaje moje srce bolje od mene – zna svaku moju skrivenu čežnju i želju, ali isto tako – zna i kako ih ispuniti. Znam i vjerujem da moje srce čuva za nekoga tko će ga znati čuvati, nekoga – tko će voljeti prvo Njega, da bi mogao mene.

Ako i tvoje srce čezne za ljubavlju, savijetujem ti jedno - sve svoje čežnje pretvori u molitvu i nebo će ju čuti. Ne pristaj na ništa menje od onoga što tvoj Otac želi za tebe, pa i pod cijenu višegodišnjeg čekanja. Jer, ni jedna molitva nije uzaludna. Nauči se slušati. Bog govori u tišini tvoga srca. Samo ćeš tako prepoznati Božju volju; trenutak kada tvoje srce postane nemirno, kada ti Bog usmjeri pogled na nekoga koga možda do sada i nisi primjećivao.

Ne postoje slučajnosti. Iza svake se krije Bog i njegova providnost. Ne boj se krenuti putem Ljubavi. Ne boj se živjeti ljubav. Slijedi svoje srce, otvori oči i vidjet ćeš znakove pokraj puta, kojim možda do sada i nisi kročio. Zakorači hrabro, s potpunim predanjem u Očeve ruke. Jer samo ćeš tako pronaći put do srca koje čeka samo tebe.   

photo:www.magic4walls.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec
Read more »

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla
Read more »

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog
Read more »