Ah,
ta ljubav. Ili je ima, ili nema. Ako je ima, pitanje je – je li uistinu
iskrena? Ako je nema, cijeli se život pretvori u groznjičavu potragu za njom
(iznimke se ne računaju J ). Čudna smo mi bića. Kompliciramo kada
ne treba. Nadamo se nečemu, za što znamo da neće ići. A opet, ponos nekako
ne da; navike su suviše snažne da bi otvorile priliku za neku novu, ljepšu
priču. Zaslužujemo živjeti u radosti, a često se mirimo onim manjim od toga.
Vjerujem
da nitko nikome nije poslan slučajno. I možda nećemo odmah prepoznati razlog,
ali on svakako postoji. Obično tu istinu prihvaćamo kada je riječ o osobama
koje su nam život učinile ljepšim, a za one koji su nam donijeli lekcije,
redovito tražimo krivce, a možda i sebe krivimo što smo im dopustili da nam
priđu suviše blizu. I možda tek kasnije shvatimo, da i bez tih drugih osoba ne
bi bili isti. Bog ih je koristio za naš rast, da nas učini mudrijima i
snažnijima za ono što slijedi.
Nekada
se dogodi da se navežemo na osobe koje su u prolazu, pa se izrodi tuga, jer
navika se počinje zvati ''ljubavlju'', bez koje život postane manje lijep. I
tako dok trčimo za onima koji nam nisu namijenjeni, propuštamo sve ono lijepo
što nam Bog u svojoj ljubavi želi dati. Jer netko tko voli, ne odlazi. Ne
vrijeđa. Ne prkosi. Stavlja te visoko na svoju listu prioriteta. Želi s tobom
sanjati tvoje snove, dijeliti tugu i bol, zagrliti i biti tu – i onda kada svi
odu. To je ljubav.
A
sve ono što je samo njena imitacija, propadne. Prvi snažniji vjetar ju poljulja.
A tada treba biti mudar; izdići se izad vlastitih emocija, snova, želja i znati
pustiti. Nekoga, tko nije prepoznao ljepotu duše koja je disala i rasla kraj
njega, koja je voljela bezuvijetno. Jer to i nije ljubav. Nije. Nju ćeš lako
prepozati. Pogled je nekada sasvim dovoljan.
„Samo konkretni čini svjedoče o
snazi ljubavi.“ - Johann
Wolfgang von Goethe
photo: www.dfiles.me
