Lekcija o sebičnosti ili kako „izgubiti“ ljubav

Svakim danom, dostupno nam je sve više tekstova i misli o ljubavi i vezama. Obogaćujemo se međusobno spoznajama do kojih smo došli i nema ništa ljepše od toga. No često volim skrenuti pogled na komentare uz iste, jer se iz njih može iščitati više nego li u nekim životnim knjigama. Nekada se otvore neke rane pa nas potaknu da ostavimo dio „sebe“ dijeleći s drugima svoju bol, ili pak radost, ukoliko je ljubav bila obostrana.

Ipak, čini mi se da nekako više dominiraju komentari s elementima samosažaljevanja, tuge i nade koja se polagano gubi. Ne vidimo dalje od zida koji je pred nama. Od ljubavi, jedne vrlo jednostavne istine u našim životima, očekuje se sve – i tu je kardinalna greška. Ljubav je sve, sama po sebi. Njena je punina dosegnuta samim time što se rodila, u nekom srcu, a kasnije i u odnosu s drugim bićem. I ako očekujemo da nam ona sredi život, našu nutrinu, riješi sve nedoumice i život učini idiličnim – promašili smo njenu bit.

Da se vratim na komentare. Nailazila sam, i još uvijek nailazim, na neka svjedočanstva, komentare, priče o neostvarenim ljubavima, bolu kao posljedici, razočaranjima... I onda se pitam, što je uzrok tome? Znamo li mi uopće voljeti? Usudim se reći, nažalost, da je odgovor – ne. Naša sebičnost nas često zaslijepi, da ne vidimo dalje od ispunjenja naših želja i čežnji. Svega onoga što bi trebalo upotpuniti nas kao osobe. Pa se sve svede na ono "bitan sam ja" – moje potrebe, moje želje, moje...itd. Mogla bih u nedogled. A to je sve, samo ne ljubav.

U Bibliji čitamo o umiranju sebi, kao preduvijetu za iskreno sebedarje. Samo onaj tko zna svoje potrebe podrediti potrebama drugoga, tko zna svoje želje staviti u drugi plan, taj zna i voljeti. I on je spreman na hod u dvoje. Sebičnost razara iskrenu ljubav, jer na drugoga gleda kao na sredstvo za ispunjenje vlastitih želja. A Bog je to zamislio drugačije. I dao nam primjer. Na nama je da svratimo pogled u vlastitu nutrinu, pronađemo sve ono što je uzok našoj sebičnosti i zaživimo tu istu ljubav u punini.

Jer ljubav nikada ne govori „JA“, već „MI“. Tako ćemo ju najlaše prepoznati.

photo:www.picswalls.com

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Sve je isto, a ja drugačija

Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog