Lekcija o sebičnosti ili kako „izgubiti“ ljubav

Svakim danom, dostupno nam je sve više tekstova i misli o ljubavi i vezama. Obogaćujemo se međusobno spoznajama do kojih smo došli i nema ništa ljepše od toga. No često volim skrenuti pogled na komentare uz iste, jer se iz njih može iščitati više nego li u nekim životnim knjigama. Nekada se otvore neke rane pa nas potaknu da ostavimo dio „sebe“ dijeleći s drugima svoju bol, ili pak radost, ukoliko je ljubav bila obostrana.

Ipak, čini mi se da nekako više dominiraju komentari s elementima samosažaljevanja, tuge i nade koja se polagano gubi. Ne vidimo dalje od zida koji je pred nama. Od ljubavi, jedne vrlo jednostavne istine u našim životima, očekuje se sve – i tu je kardinalna greška. Ljubav je sve, sama po sebi. Njena je punina dosegnuta samim time što se rodila, u nekom srcu, a kasnije i u odnosu s drugim bićem. I ako očekujemo da nam ona sredi život, našu nutrinu, riješi sve nedoumice i život učini idiličnim – promašili smo njenu bit.

Da se vratim na komentare. Nailazila sam, i još uvijek nailazim, na neka svjedočanstva, komentare, priče o neostvarenim ljubavima, bolu kao posljedici, razočaranjima... I onda se pitam, što je uzrok tome? Znamo li mi uopće voljeti? Usudim se reći, nažalost, da je odgovor – ne. Naša sebičnost nas često zaslijepi, da ne vidimo dalje od ispunjenja naših želja i čežnji. Svega onoga što bi trebalo upotpuniti nas kao osobe. Pa se sve svede na ono "bitan sam ja" – moje potrebe, moje želje, moje...itd. Mogla bih u nedogled. A to je sve, samo ne ljubav.

U Bibliji čitamo o umiranju sebi, kao preduvijetu za iskreno sebedarje. Samo onaj tko zna svoje potrebe podrediti potrebama drugoga, tko zna svoje želje staviti u drugi plan, taj zna i voljeti. I on je spreman na hod u dvoje. Sebičnost razara iskrenu ljubav, jer na drugoga gleda kao na sredstvo za ispunjenje vlastitih želja. A Bog je to zamislio drugačije. I dao nam primjer. Na nama je da svratimo pogled u vlastitu nutrinu, pronađemo sve ono što je uzok našoj sebičnosti i zaživimo tu istu ljubav u punini.

Jer ljubav nikada ne govori „JA“, već „MI“. Tako ćemo ju najlaše prepoznati.

photo:www.picswalls.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog