Uvijek
me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja - „Stoga će čovjek
ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno
tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito
citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se
odlučuju na brak i zajednički suživot.
Posebno
bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“.
Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga
doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori
toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da
se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran.
Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž
ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da
na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na
doživotnu vjernost.
Iza
svega stoji neka pozadina – obiteljska većinom, koja utječe na osobu i određuje
njeno razmišljanje, a onda i ponašanje. Biti nečiji sin, ili nečija kći ne
znači biti roditelju, ili oboma izvor za crpljenje emocionalne sigurnosti i
ispunjavanje praznina uzrokovanih nekim ranama. To je danas uistinu problem,
jer mnogi zbog toga pate. Jedino Bog može ispuniti praznine i rane u ljudskoj
nutrini. A na nama je da mu to dopustimo da i to osvjestimo onome koji toga još
nije svjestan i živi u nekakvim zabludama.
Međusobno
darivanje osoba u braku zahtjeva cjelokupnost svake osobe – kako na fizičkoj
tako i na duhovnoj razini. Ljubav ne pozna polovičnost, jer u tom slučaju nije
autentična. Ne možemo se dati nekome s „figom u džepu“. Ne možemo kriviti
okolnosti za raspad odnosa, ako znamo da i mi nosimo najveći dio odgovornosti
na sebi. Odlučila sam se malo dublje progovoriti o temi koja je danas vrlo
česta, ali se o njoj ne govori previše. Nije mi cilj osuđivati, već probuditi
među nama one koji se prepoznaju u opisu.
Da,
mislim na tebe, koji si odustao od ljubavi jer misliš da moraš glumiti
emocionalnog ili fizičkog „skrbnika“ ocu/majci/nekoj bliskoj osobi. Voljeti,
pomagati, podupirati nekoga je ono što Bog traži od nas, pogotovo za nama
najbliže kao što su članovi naše obitelji. Ali Bog isto tako želi da budeš TI –
da se razvijaš, izgrađuješ i postaješ osoba kakvu je zamislio kad te je
stvarao. Ako si pogriješio/la, još nije kasno. Svaki je dan prilika za novi
početak. Jer...“ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13, 8).
„Volim
te, ali..“ znači ne volim te i imam razlog za to. Volim te i želim se boriti za
tebe, za nas - to je nešto drugo. To je ljubav koja pobjeđuje sve.
photo: TeiTo
