Preskoči na glavni sadržaj

Volim te, ali...

Uvijek me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja - „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se odlučuju na brak i zajednički suživot.

Posebno bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“. Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran. Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na doživotnu vjernost.

Iza svega stoji neka pozadina – obiteljska većinom, koja utječe na osobu i određuje njeno razmišljanje, a onda i ponašanje. Biti nečiji sin, ili nečija kći ne znači biti roditelju, ili oboma izvor za crpljenje emocionalne sigurnosti i ispunjavanje praznina uzrokovanih nekim ranama. To je danas uistinu problem, jer mnogi zbog toga pate. Jedino Bog može ispuniti praznine i rane u ljudskoj nutrini. A na nama je da mu to dopustimo da i to osvjestimo onome koji toga još nije svjestan i živi u nekakvim zabludama.

Međusobno darivanje osoba u braku zahtjeva cjelokupnost svake osobe – kako na fizičkoj tako i na duhovnoj razini. Ljubav ne pozna polovičnost, jer u tom slučaju nije autentična. Ne možemo se dati nekome s „figom u džepu“. Ne možemo kriviti okolnosti za raspad odnosa, ako znamo da i mi nosimo najveći dio odgovornosti na sebi. Odlučila sam se malo dublje progovoriti o temi koja je danas vrlo česta, ali se o njoj ne govori previše. Nije mi cilj osuđivati, već probuditi među nama one koji se prepoznaju u opisu.

Da, mislim na tebe, koji si odustao od ljubavi jer misliš da moraš glumiti emocionalnog ili fizičkog „skrbnika“ ocu/majci/nekoj bliskoj osobi. Voljeti, pomagati, podupirati nekoga je ono što Bog traži od nas, pogotovo za nama najbliže kao što su članovi naše obitelji. Ali Bog isto tako želi da budeš TI – da se razvijaš, izgrađuješ i postaješ osoba kakvu je zamislio kad te je stvarao. Ako si pogriješio/la, još nije kasno. Svaki je dan prilika za novi početak. Jer...“ljubav nikada ne prestaje“ (1 Kor 13, 8).


„Volim te, ali..“ znači ne volim te i imam razlog za to. Volim te i želim se boriti za tebe, za nas - to je nešto drugo. To je ljubav koja pobjeđuje sve.


photo: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...
Read more »

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...
Read more »

Sve je isto, a ja drugačija

  Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...
Read more »