Jesi li spreman „umrijeti sebi“?

Jeste li se ikada zapitali zašto se kaže da je ljubav „darivanje“? Darivanje koje podrazumijeva cjelovitost vlastita bića. Nije li to suprotno od (većine) naših očekivanja po tom pitanju? Naravno, govorim o ljubavi u kontekstu braka; o ljubav koja se potvrđuje upravo „bračnim darivanjem“ ili „bračnim činom“.

Darivanje drugom nije nikada potpuno bez da se „umre sebi“. Pod tim se misli na umiranje vlastitoj sebičnosti, egocentričnosti i onome da sam uvijek „ja“ u pravu. Promatram i slušam priče parova pa i rastavljenih supružnika. Kako to da ljubav samo tako „nestane“? Naravno, uvijek se nađe još koji „dodatni“ razlog tomu, ali ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da nedostaje upravo to - „umiranje sebi“.

Kako možeš reći da si umro sebi i svojoj sebičnosti, ako svoju djevojku/mladića želiš uvesti u grijeh prije braka? Kako možeš reći da si umro sebi, ako nikada nisi spreman na kompromis? Kako možeš reći da si umro sebi, ako si pogleda usmjerena samo na sebe i vlastite potrebe, dok sve drugo ostavljaš u sjeni?

Ispitaj se. I ti, i ja, i svatko tko želi živjeti ljubav u tom obliku. Previše je obostranih razočarenja zbog naših sebičnosti; previše je ranjenih srdaca i patnje zbog neiskrenosti i polovičnosti „davanja“. Bog nas daruje jedne drugima. Da se ostvarujemo i međusobno obogaćujemo. Da živimo ljubav.

Možda je upravo sad dobar trenutak da zastaneš i zaviriš malo u svoju nutrinu. Da pogledaš na svoga mladića/djevojku, supruga/suprugu, i vidiš možeš li što promijeniti u tom odnosu. Može li biti malo manje „tebe“, a malo više onoga komu daruješ svoju ljubav? Jer kao što sam rekla, ona u svojoj definiciji nije ništa drugo doli davanje. I upravo tada, kada daješ, postaješ bogatiji nego li možeš zamisliti.

photo: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog