Jeste
li se ikada zapitali zašto se kaže da je ljubav „darivanje“? Darivanje koje
podrazumijeva cjelovitost vlastita bića. Nije li to suprotno od (većine) naših
očekivanja po tom pitanju? Naravno, govorim o ljubavi u kontekstu braka; o
ljubav koja se potvrđuje upravo „bračnim darivanjem“ ili „bračnim činom“.
Darivanje
drugom nije nikada potpuno bez da se „umre sebi“. Pod tim se misli na umiranje
vlastitoj sebičnosti, egocentričnosti i onome da sam uvijek „ja“ u pravu.
Promatram i slušam priče parova pa i
rastavljenih supružnika. Kako to da ljubav samo tako „nestane“? Naravno, uvijek
se nađe još koji „dodatni“ razlog tomu, ali ako malo bolje pogledamo, vidjet
ćemo da nedostaje upravo to - „umiranje
sebi“.
Kako
možeš reći da si umro sebi i svojoj sebičnosti, ako svoju djevojku/mladića
želiš uvesti u grijeh prije braka? Kako možeš reći da si umro sebi, ako nikada
nisi spreman na kompromis? Kako možeš reći da si umro sebi, ako si pogleda
usmjerena samo na sebe i vlastite potrebe, dok sve drugo ostavljaš u sjeni?
Ispitaj
se. I ti, i ja, i svatko tko želi živjeti ljubav u tom obliku. Previše je
obostranih razočarenja zbog naših sebičnosti; previše je ranjenih srdaca i
patnje zbog neiskrenosti i polovičnosti „davanja“. Bog nas daruje jedne
drugima. Da se ostvarujemo i međusobno obogaćujemo. Da živimo ljubav.
Možda
je upravo sad dobar trenutak da zastaneš i zaviriš malo u svoju nutrinu. Da
pogledaš na svoga mladića/djevojku, supruga/suprugu, i vidiš možeš li što
promijeniti u tom odnosu. Može li biti malo manje „tebe“, a malo više onoga
komu daruješ svoju ljubav? Jer kao što sam rekla, ona u svojoj definiciji nije
ništa drugo doli davanje. I upravo tada, kada daješ, postaješ bogatiji nego li
možeš zamisliti.
photo: TeiTo
