Priča o
braku, sakramentu ljubavi i sebedarja, svoje početke bilježi već u Starom
Zavjetu, kada Bog na vrhuncu svoga stvaranja odlučuje stvoriti ženu, kako
čovjek ne bi bio sam. Bog je imao savršen naum. Dvoje potpunih stranaca, vođeni
Božjom rukom, pronalaze se i odlučuju živjeti ono što je Bog naumio za njih.
Brak je cilj
predbarčnoga hoda. Mnogi godinama tragaju, proispituju se, pokušavaju otkriti
tko je osoba koju je Bog namijenio za njih. Čovjek čezne voljeti i biti voljen.
Tu čežnju u srce stavlja sam Bog, ali ona neće moći u potpunosti biti
zadovoljena na ovome svijetu, već samim susretom s Vječnom Ljubavlju.
Brak je u
isto vrijeme i blagoslov, ali i velika žrtva. "Stoga će čovjek ostaviti oca i majku,
da prione uza svoju ženu, i dvoje njih bit će jedno tijelo" (Mk 10,7). Nije lako
ostaviti sigurnost roditeljskoga doma i krenuti u nepoznato. Bog je to sve znao.
Zato brak i jest sakrament. Preko toga sakramenta Bog uljeva obilje milosti,
osnažuje i usavršuje dvije nesavršene osobe, kako bi mogle postati jedno -
slika Presvetoga Trojstva.
Što je
vrhunac ovoga sakramenta? Mogućnost stvaranja novoga života. Kako bi zauvijek
povezao muškarca i ženu, Bog stvara spolni čin, kao dar vjenčanom paru. I
upravo iz te ljepote međusobnog darivanja, stvara se novi život. Život, koji će
uvijek biti podsjetnik jedne velike ljubavi, okrunjene Božjim blagoslovom.
„Što dakle Bog združi, čovjek neka ne
rastavlja!“ (Mk
10,9)
photo: pixshark.com
