Ljudi svakodnevno ulaze u naš život - neki se zadrže dulje, dok drugi ostanu tek toliko da ostave neki trag, usmjere nas na određeni put, ohrabre i motiviraju. Zašto ova tema? Nisam o njoj toliko razmišljala, ali se to promjenio naglom i iznenadnom smrću svećenika koji je ostavio dubok trag u mom životu, ali i u životima svih koji su ga susreli.
Bog piše životne priče. Neke su kraće, druge dulje. Neprestano mijenja likove; neke stavlja u priču, dok drugi gube ulogu u trenutku kada to najmanje očekujemo. Zašto je to tako, nikada nećemo saznati. Čovjek dolazi na pozornicu života; živi, uči, stvara. Otkriva sebe, talente, smisao života. Živi za susret s Vječnom Ljubavi.
Kada je prije četiri i pol godine u našu župu stigao spomenuti svećenik, vjerujem da je znao da smo svi mi bili puni nekih očekivanja. On je bio jedan od onih koji su stvarali svoje najveće ostvaraje u tišini i daleko od "pozornice" svijeta. No, talenti kojima je Bog obdario ovog teologa, glazbenika i svećenika, nisu ostali skriveni. Sve ih koristio u službi Bogu i čovjeku. Tuga, koja se večeras mogla prepoznati na licima župljana, a posebice na licu njegova prijatelja i svećenika, govorila je sve. I kako ostati ravnodušan na prerani odlazak ovog dobrog čovjeka?
Ono što je obilježilo njegov odlazak uistinu je čudesno i veliko. Njegova agonija započela je na Veliki četvrtak, a završila na Veliku subotu. Prošao je svoju Kalvariju zajedno s Kristom. Njegova smrt nije mogla ostaviti ravnodušnim nikoga, tko ga je barem malo poznavao. Ali, čvrsto vjerujem da će i on dočekati svoj Uskrs i da se već sada raduje u nebeskom kraljevstvu.
Nama svima, ovo je jedan veliki podsjetnik, da smo samo prolaznici na ovom svijetu i da smo određeni za nešto više. Bog drži konce naših života u svojim rukama. Daje život, ali ga i uzima. Kakva će biti naša životna priča? Ovisi o nama. Ali jedno je bitno - u svim životnim trenutcima trebamo se voditi svijetlom uskršnjega jutra, koje nam budi nadu i usmjerava naš životni put.
"Smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema." - Mak Dizdar
Posveta: vlč. Mirku Crnčanu (22.8.1965. - 4.4.2015.)
Bog piše životne priče. Neke su kraće, druge dulje. Neprestano mijenja likove; neke stavlja u priču, dok drugi gube ulogu u trenutku kada to najmanje očekujemo. Zašto je to tako, nikada nećemo saznati. Čovjek dolazi na pozornicu života; živi, uči, stvara. Otkriva sebe, talente, smisao života. Živi za susret s Vječnom Ljubavi.
Kada je prije četiri i pol godine u našu župu stigao spomenuti svećenik, vjerujem da je znao da smo svi mi bili puni nekih očekivanja. On je bio jedan od onih koji su stvarali svoje najveće ostvaraje u tišini i daleko od "pozornice" svijeta. No, talenti kojima je Bog obdario ovog teologa, glazbenika i svećenika, nisu ostali skriveni. Sve ih koristio u službi Bogu i čovjeku. Tuga, koja se večeras mogla prepoznati na licima župljana, a posebice na licu njegova prijatelja i svećenika, govorila je sve. I kako ostati ravnodušan na prerani odlazak ovog dobrog čovjeka?
Ono što je obilježilo njegov odlazak uistinu je čudesno i veliko. Njegova agonija započela je na Veliki četvrtak, a završila na Veliku subotu. Prošao je svoju Kalvariju zajedno s Kristom. Njegova smrt nije mogla ostaviti ravnodušnim nikoga, tko ga je barem malo poznavao. Ali, čvrsto vjerujem da će i on dočekati svoj Uskrs i da se već sada raduje u nebeskom kraljevstvu.
Nama svima, ovo je jedan veliki podsjetnik, da smo samo prolaznici na ovom svijetu i da smo određeni za nešto više. Bog drži konce naših života u svojim rukama. Daje život, ali ga i uzima. Kakva će biti naša životna priča? Ovisi o nama. Ali jedno je bitno - u svim životnim trenutcima trebamo se voditi svijetlom uskršnjega jutra, koje nam budi nadu i usmjerava naš životni put.
"Smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema." - Mak Dizdar
Posveta: vlč. Mirku Crnčanu (22.8.1965. - 4.4.2015.)