Mislim da danas ne postoji ništa lakše od rastave braka.
Vidimo da ne ide, pa zašto se mučiti. Neka svako ide svojim putem, pa gdje
stigne. I tako se nažalost sakrament pretvori u komad papira, a njegova
vrijednost ostane u sjeni naših sebičnih želja.
Ima li ljubav rok trajanja? Kao odgovor dala bih primjer
moje bake i djeda. Živjeli su u nekom sasvim drugom vremenu. Našli se i prepoznali
da su jedno za drugo. Nije tu bilo puno filozofije, preispitivanja i
dvoumljenja. Odlučili su se hrabro, zajedničkim koracima zagaziti u život. Bog
ih je blagoslovio s četiri predivne kćeri. Nije ih razdvojila ni djedova
amputacija noge u najboljim godinama njegova života. Njihova će ljubav uskoro
izbrojati punih pedeset godina.
Nisu oni jedini. Mnogo je lijepih primjera oko nas. Zamislila
sam se kada sam vidjela jednog starijeg gospodina koji, držeći je za ruku, vodi
svoju slijepu suprugu u crkvu. Njihova ljubav ne pozna sebičnost. To je tako
čudesno. Voljeti, umrijeti sebi, dati se za drugoga. Onako, kako je Krist dao
svoj život za svakoga od nas.
Zašto pored ovih lijepih ljubavnih i životnih priča
nailazimo i na one tragičnoga kraja? Nisu imali sreće – rekli bi mnogi. Ja
kažem da sreća prati hrabre i odlučne. One, koji svoju sreću pronalaze u
služnju drugoj osobi, ne pitajući za cijenu koju to služenje povlači za sobom.
Ne pitaju za vrijeme, odricanje, poteškoće, jer važna im je radost koja zaiskri
u pogledu voljene osobe. Važan je osmijeh koji se ne može mjeriti ni sa čim na
svijetu.
