Ima li ljubav rok trajanja?

Mislim da danas ne postoji ništa lakše od rastave braka. Vidimo da ne ide, pa zašto se mučiti. Neka svako ide svojim putem, pa gdje stigne. I tako se nažalost sakrament pretvori u komad papira, a njegova vrijednost ostane u sjeni naših sebičnih želja.

Ima li ljubav rok trajanja? Kao odgovor dala bih primjer moje bake i djeda. Živjeli su u nekom sasvim drugom vremenu. Našli se i prepoznali da su jedno za drugo. Nije tu bilo puno filozofije, preispitivanja i dvoumljenja. Odlučili su se hrabro, zajedničkim koracima zagaziti u život. Bog ih je blagoslovio s četiri predivne kćeri. Nije ih razdvojila ni djedova amputacija noge u najboljim godinama njegova života. Njihova će ljubav uskoro izbrojati punih pedeset godina.

Nisu oni jedini. Mnogo je lijepih primjera oko nas. Zamislila sam se kada sam vidjela jednog starijeg gospodina koji, držeći je za ruku, vodi svoju slijepu suprugu u crkvu. Njihova ljubav ne pozna sebičnost. To je tako čudesno. Voljeti, umrijeti sebi, dati se za drugoga. Onako, kako je Krist dao svoj život za svakoga od nas.

Zašto pored ovih lijepih ljubavnih i životnih priča nailazimo i na one tragičnoga kraja? Nisu imali sreće – rekli bi mnogi. Ja kažem da sreća prati hrabre i odlučne. One, koji svoju sreću pronalaze u služnju drugoj osobi, ne pitajući za cijenu koju to služenje povlači za sobom. Ne pitaju za vrijeme, odricanje, poteškoće, jer važna im je radost koja zaiskri u pogledu voljene osobe. Važan je osmijeh koji se ne može mjeriti ni sa čim na svijetu.

Ne, ljubav nema rok trajanja – ako je ona prava i iskrena. Traje dok ju njegujemo, dok se brinemo za nju, dok potičemo njen rast u slobodi. To je žrtva koja sa sobom donosi mnogo blagoslova. Jer, lijepo je znati da u svakom trenutku kraj sebe imaš osobu čije srce kuca za tebe. Osobu koja će učiniti sve da uljepša tvoj svijet. Tada sve postaje lakše. Ljubav postaje melodija koja jednostavno nosi kroz život. I onda, kada koraci postanu sporiji i kada se nakupe godine. Kada jedan pogled bude dovoljan da probudi sva sjećanja i zapali vatru u srcu. Ljubav nema rok trajanja – ako si spreman boriti se za nju.

photo:weheartphotography.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog