Preskoči na glavni sadržaj

Jesi li slobodan primiti ljubav?

Gotovo svatko želi voljeti i biti voljen. Želi kraj sebe imati nekoga, kraj koga slobodno diše ljubav i živi svoje dane. Nekoga, tko poznaje otkucaje srca voljene osobe i sprema ih u riznicu ljubavi. Svi mi želimo i tragamo za tim idealom ljubavi, ali jesmo li se ikada zapitali – jesmo li mi spremni i otvoreni da bi primili i znali prihvatiti ljubav?

Što mislim pod tim pitanjem. Vjerujem da je dosta ljudi nakon prekinutih veza odmah žurilo u duge, stvarajući time više štete nego koristi. Svaki prekid nekog emocionalnog odnosa ostavlja traga na čovjeku, koliko god on bio čvrst i stabilan. Pogotovo ako je odnos prekinut zbog prevare i sl. Treba si dati vremena da se sve posloži u glavi, a emocije stišaju. Ništa se ne događa preko noći.

To vrijeme nekako za sve predstavlja velik problem. Nestrpljivi smo. Sve želimo napraviti u kratkom vremenskom periodu, a Bog nikamo ne žuri. On prvo želi zaliječiti tvoje emocionalne rane, polako brišući ožiljke sa tvoga srca. Baš to vrijeme On koristi da ti da do znanja da se uvijek oslanjaš na Njega, jer On sve čini novo. I dok ne nestane i zadnji ožiljak sa tvoga srca, nećeš biti spreman primiti ni darovati ljubav. Uvijek će jedan dio tebe ostati vezan okovima prošlosti.

Uspori. Zastani i razmisli. Odluči što želiš. Oprosti svima koji su te povrijedili. Dopusti prošlosti da ostane tamo gdje pripada. Otvori svoje srce Bogu, dopusti Mu da zacijeli sve tvoje rane, da izbriše sva sijećanja koja ti oduzimaju mir, da te učini spremnim prihvatiti i darovati tajnu ljubavi.

Ipak, jedno je važno. Bog uvijek mora biti na prvom mjestu u tvom životu. Odnos koji imaš s Bogom, nešto je na čemu se radi cijeli život. Od Njega uči kako ljubiti, kako se predati drugome i kako biti manji u egoizmu. Tek tada će se otvoriti neki novi putevi, koje možda prije nisi poznavao, a sad si pozvan krenuti njima. I, tko zna, možda baš negdje na tom putu sretneš još nekoga tko je poveden istom stazom, kako bi našao put do tvoga srca. Bogu ništa nije nemoguće!  


Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog