Preskoči na glavni sadržaj

Hvala ti što me nisi znao voljeti

Kontradiktoran naslov kolumne, znam. Pa ipak, odlučila sam se progovoriti o onom, čega mnogi nisu svjesni. O takozvanim „krivim odabirima“ i „nesuđenim partnerima“. O uzalud potrošenom vremenu i životnoj energiji, o „porazima“ koji nikada nisu poprimili neko drugo značenje, o „zidu boli“ koji nikada nije srušen i zbog koga su mnogi ostali na nekoj drugoj, tužnijoj strani životne priče.

Rijetki su od nas izrekli „hvala“ bivšem mladiću ili djevojci. Ljutnja, ponos, ili prejaka bol? Tko bi znao. Možda sve u kompletu. A možda su glavni krivci naši preuski horizonti koji katkada ostaju usmjereni samo na ono loše, vjerući da će tako biti lakše krenuti dalje. Malo sebično, zar ne?

Možda je danas taj dan. Da stanemo i pogledamo unazad. Ne znam priču svakoga od vas, ali znam svoju. I reći ću jedno – da nije bilo onoga što smo prošli, danas ne bismo bili osobe kakve jesmo. Znala sam katakda upitati Boga šali li se On sa mnom, ali odgovora nije bilo. Sada znam i zašto. Da sam odgovor dobila tada, ne bih prošla kroz sve ono što me je gradilo kao osobu. I možda ja nikada ne bih bila ja. Kao ni svatko drugi.

Kada ćeš znati da si spreman za hod u dvoje? Kada budeš mogao/la reći bivšem mladiću, odnosno djevojci – hvala ti što me nisi znao/la voljeti. Jer da jesi, možda naši životi ne bi bili isti danas. Možda bismo ispustili iz ruku previše snova. Možda se ne bismo formirali u osobe kakve smo postali. A zašto me nisi znao/la voljeti? Jer nije bilo vrijeme. Nismo možda bili dovoljno zreli. Jer nas je Bog povezao da rastemo zajedno, ali smo mi možda krivo „iščitali“ njegovu volju.

Ne trebamo na prošle veze i osobe gledati kao nekakve „promašaje“ u životu. Oni su jednostavno putokazi prema pravoj osobi. Jer ako nisi nikada „izgubio“, kako ćeš znati prepoznati „pobjedu“? Ako nisi bio u odnosu u kojem si osjetio tugu i razočarenje, kako ćeš prepoznati radost kada dođe ono pravo? Zahvali. To otvara vrata svim blagoslovima u životu.

„Ništa ne privlači ljudsko srce više od ljubavi.“ – sv. Katarina Sijenska   

photo: TeiTo


Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog