Pogled iliti priča o (ne)zahvalnosti

Postoje trenutci, točnije događaji, koji na trenutak zaustave naš svijet. Ne mora to biti nešto veliko i nešto što će primjetiti svi, ali ako si uspio primjetiti znači da je ta poruka namijenjena upravo tebi. I ako odlučiš zanemariti ju, možeš propusiti važnu lekciju u životu. O čemu govorim?

Život je čudesna stvarnost. Pogotovo ako se živi u nesebičnosti i ljubavi – tada ta ljepota doseže svoj vrhunac. Ali često se dogodi da život postane nešto naizgled sasvim suprotno. Da onu istu radost, koji ti živiš, netko drugi samo sanja. Da ona bliskost, koju možda već rutinski odrađujemo, nekome predstavlja dar u nekim posebnim situacijama. Mogla bih tako u nedogled. No, da se vratim na početak i odgovorim na postavljeno pitanje - govorim o pogledu.

Pogledu, koji mi je uputio dječak s prozora doma za nezbrinutu djecu. Dok sam žurno hodala gradom, razmišljajući o obavezama i onom što moram napraviti, na trenutak mi je pažnju zaokupio dječak sjetna pogleda, koji je sjedio na prozoru svoje sobe. Sve je drugo, čime sam do tada bila zaokupljena, palo u drugi plan. Prvo pitanje koje dođe u tom trenutku je – zašto?

Zašto taj dječak svoje djetinjstvo živi u domu za nezbrinutu djecu? Zašto njega u ove hladne dane neće grijati toplina zagrljaja njegovih roditelja? Zašto svoje osmjehe i radost neće prosipati u obiteljskom domu, zajedno sa svojim najmilijima? Svjesna sam da odgovore na postavljena pitanja neću dobiti, ali zato imam priliku ispitati sebe. A na to pozivam i svakog od vas.

Zahvalnost. Ako još nisi, pozivam te da danas kažeš – hvala. Za sve ono što olako shvaćamo i ne gledamo kao na blagoslov i dar. I da, još nešto – uvijek imaj na umu da živiš život koji netko sanja, a možda i potajno na njemu zavidi. Nemamo sve što želimo, ali možda je upravo to prilika da rastemo u školi zahvalnosti. Kada usmjerimo pogled na ono što imamo, što nam je darovano, shvatit ćemo koliko smo ustvari bili nezahvalni. I dok mi u sjećanje navire dječak čiji ću pogled uvijek nositi u srcu, da me podsjeti da ne zaboravim zahvaliti za sve što imam, reći ću samo jedno: „Zahvalno je srce magnet za čuda“[1], ne zaboravi to!

photo:BabyWall

[1] Citat autora Sandra Slavnica.

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog