Preskoči na glavni sadržaj

Pusti ono što ti ne pripada


Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama.

Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije niti važno. No, kako su izgledale sve te godine njegova života? Jesu li njegovi bližnji bili zakinuti za ono što im je trebao dati, a možda nije, jer je srcem bio na drugom kraju svijeta?

Tu se sada otvara jedno važno pitanje – pitanje čistoće o kojoj se danas priča više nego li ikada. Nažalost, često njezino shvaćanje ostaje svedeno samo na izostanak seksualnoga čina. A sve počinje u ljudskome srcu. Jedna divna misao kaže: „Ako nekoga voliš, pusti ga.“ Pusti. Ključna riječ. Ljepota ljubavi može se doživjeti jedino u slobodi. Gdje postoji prisila, završava ljubav. Vjerujem da je svaki čovjek, barem jednom u životu, poželio biti s osobom za koju je mislio da bi bila idealna za njega. Možda ju je i zavolio. A stvari se nisu posložile onako kako je očekivao. Prije par mjeseci oženio se dečko u kojega sam, prije dosta godina, bila zaljubljena. Vjerovala sam da je on osoba koju sam tražila i čekala. Maštala sam o danu kada ću se udati za njega. Bilo mi je jako teško pustiti, kada sam shvatila da to nije Božja volja za moj život. Danas vidim da bih propustila mnogo toga lijepoga što mi je Bog pripremio, da nisam pustila kada je trebalo.

Naša volja nije uvijek i Božja. Naši motivi nisu uvijek ispravni. Možda ćemo se zaljubiti u nekoga jer mislimo da će nam pružiti sigurnost, ili zato što ne želimo biti sami. Možda čekamo i nekoga tko će riješiti sve naše probleme i učiniti nas sretnima. A možda postoji neki peti razlog. Kako god bilo, trebamo graditi odnos pouzdanja s Bogom. I biti iskreni: „Da, Bože, želim. Ali u srcu osjećam da to nije za mene. Pomozi mi pustiti.“ I kada pustimo, kada raskinemo sve nezdrave veze u svome srcu, moći ćemo prihvatiti sve ono što nam Bog želi dati, a što prije nismo mogli primiti. To je često bolan proces, ali i oslobađajuć.

Pusti, vidjet ćeš da je vrijedilo. 😉

Gabriela


foto: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog