Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija, kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku.
Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama
pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u
sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom
glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj
situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im,
prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže
izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i
imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške za zamisliti,
a kamoli proživjeti. A onda mi je Gospodin šapnuo da svatko ima svoj križ po
mjeri. I upravo nas nošenje toga križa brusi, oblikuje naš karakter i čini
sličnijima našem Ocu.
To znači da u tome nismo sami i da Gospodin želi
liječiti našu prošlost. Zapravo, već ju je izliječio uzevši sve naše boli na
križ. Mi to trebamo primiti, a najlakše ćemo ako u tim situacijama ponađemo
tragove Božje ljubavi i prisutnosti. On je bio tamo, iako mi to tada nismo
znali prepoznati. Nemoj čekati da ti patnja postane neizdrživa, ili da te netko
'natjera' na taj korak. Uzmi papir i piši svoj dnevnik s Bogom. Sve mu donesi i
osluškuj što će ti reći.
Možda će te posjetiti na neku osudu koja još uvijek
čuči u tvome srcu i potaknuti te da se pokaješ. Jedan je evangelizator objasnio
da 'postajemo sve ono što osudimo u drugima', što znači da ako smo osudili
nekoga u bilo kojem trenutku života, i ako se za to nismo pokajali – počet ćemo
raditi isto, odnosno ponašati se isto a osuda može blokirati put blagoslovima
koje Bog ima za nas. Ne možemo sijati smeće, a očekivati da će niknuti cvijeće.
Osim toga, Duh Sveti te može posjetiti na neki grijeh
za koji se nisi pokajao, nešto što još nisi oprostio, ili te samo potaknuti da
bol koju nosiš u srcu doneseš na njegov križ. Jer želi da bude slobodni, da
živimo puninu identiteta djece Božje. Nije lagan put, ali jedino taj uski put
vodi u nebo. Vrijedi se boriti.
Vidjela sam puno životnih priča koje su se drastično
mijenjale nakon ovakvih iskustava.
Mnogi su oprostili i ozdravili od nekizlječivih
bolesti.
Neki su oprostili roditeljima koje su osudili i
otvorili se za blagoslov braka i vlastite obitelji.
Neki su primili financijske blagoslove...
Bog je uvijek isti, a na nama je hoćemo li dopustiti
da nam mijenja i mekša srce. ❤️
Ako ti kako mogu pomoći na tome putu, piši mi 🖊️ putemljubavi.blog@gmail.com
