Bog piše najljepše ljubavne priče

Sve više mladih ljudi razočarano je ljubavlju. Možda ih je ostavila voljena osoba, možda su oni nekoga ostavili, jer su zamišljali ideale koji ne postoje u stvarnom svijetu, u svakom slučaju - ljubav je prikazana kao nešto negativno. Sad se pitam, tko je uistinu kriv - ljubav, ja ili netko treći?

Ljubav nije osijećaj. Ona je predanje, blagoslov, dar. Ona sama po sebi ne može biti negativna. Ali, ako se plamen ljubavi ne održava, ako se ljubav ne gradi iznova svakoga dana, ako osobe nisu spremne na žrtvu - taj plamen se gasi. Ljubav nikada neće opstati, ako u središtu tog odnosa nije Bog. On je taj koji povezuje osobe, ali i traži njihovu suradnju.

Nikada si ne smijemo dozvoliti, da ulazimo u vezu s nekim, samo zbog tjelesnog izgleda, materijalne korist i sl. Pustimo Bogu da nas vodi. On nam možda neće odmah reći kamo krenuti i možda nam neće odmah dati do znanja tko je osoba koju je On najmjenio za nas, jer Bogu se nikamo ne žuri. Vrijeme samoće nije vrijeme koje je propalo i otišlo u vjetar. Bog koristi to vrijeme da nas mijenja, da dvoje ljudi učini spremnima za zajednički rast, da oblikuje dvije duše kako bi se u sakramentu braka mogle bezuvijetno predati jedna drugoj.

One ljubavne priče, koje su plod molitve i Božje volje, neće propasti. Samo Bog zna tko je osoba koja će nas razumjeti i voljeti. Ljubav ne govori riječima - ona govori djelima! Ako je nekom stalo, taj netko će to pokazati. Neće odustajati nakon svih prepreka, neće dozvoliti da tuga ostane na licu voljene osobe, već će se uvijek truditi da se na njemu nađe osmijeh! Ljubav ne govori ''JA'', ljubav govori ''MI'' - sada i zavijek!

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog