Prava ljubav zna čekati

Slika o ljubavi gradi se od malih nogu. Gledajući crtiće kao mala djevojčica, maštala sam da ću i ja poput snjeguljice i pepeljuge imati svoga princa. Ta klica ljubavi i želje da nekomu pripadam rasla je u meni, iako ja toga i nisam bila svijesna. No, kako čovijek odrasta i sazrijeva, shvaća tu dublju dimenziju ljubavi. Ljubav postaje zrelom, kada osoba shvati da je cilj ljubavi usrećiti drugoga a ne sebe. To je žrtva koja zahtijeva vrijeme i strpljenje.

Danas je mladim osobama servirana slika ljubavi koja nije realna. Sve se vrti oko zadovoljavanja vlastitih želja i poriva. Poznamo se dva dana i već je to sudbonosna ljubav. Ljubav se gradi međusobnim povjerenjem i odanošću. Za razvoj stabilnog odnosa treba puno više vremena od dva dana. Ako te osoba uistinu voli, neće te iskoristiti i ići puno dalje od onoga što crkva dozvoljava u periodu hodanja.

Sex je namijenjen braku. On je znak trajnog predanja i ljubavi, te u tim okolnostima rađa potomstvom. Izvan braka se to potpuno predanje ne postiže, jer nedostaje mnogo toga, za početak - Božji blagoslov! Budi strpljiv/a i čekaj! Bog će, kad vidi da si spreman/a, poslati ti osobu koju ti je namijenio u život! Čekati nije lako, ali uz molitvu postaje lakše! Tko u životu korača s Bogom, ne luta i ne gubi nadu! Baš to vrijeme čekanja Bog može iskoristiti, da te učini boljom osobom, spremnom na darivanje drugomu. Zapamti - prava ljubav čeka!

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog