Preskoči na glavni sadržaj

Voljeti ili posjedovati?

"Što je ono najvrijednije, što ćeš donijeti u brak, osobi koju ćeš voljeti ostatak svoga života? Tvoje tijelo i tvoje emocije." Navedene riječi izrekao je jedan mladi svećenik i potaknuo me na razmišljanje. Svatko tko se odluči živjeti u čistoći, zna da je tijelo nešto sveto i da se čuva do trenutka kada će sklopiti sakramenat braka i postati jedno s voljenom osobom. Ali, emocije? Nisam nikada razmišljala na takav način.

Svatko od nas zaljubljenost doživljava na svoj način. Ali ono što je svojstveno većini, gotovo svima - usudim se reći, jest navezivanje na osobu u koju se zaljubimo. Navezivanje ostavlja posljedice na našoj duši i stvara rane. Te rane zacjeljuju sporo i zbog toga smo svjedoci samoubojstava i sličnih radnji zbog neuzvraćene ljubavi. Postoji li zaljubljenost bez navezivanja? Dakako da postoji, ali na njoj se mora raditi - svakodnevno,

Za početak, potrebno je posložiti prioritete u životu. Na vrhu se svakako nalazi Bog. Netko tko te je stvorio, poklonio ti život i neprestano bdije nad tobom. Svi smo mi stvoreni iz Ljubavi i kao takvi sposobni smo voljeti. Ljubav prema određenoj osobi ne smije postati smisao našega života i jedini razlog za sreću. Bog je taj koji daje smisao našem životu i uljeva radost u naša srca. Kad se navežemo na Boga, neće biti prostora da se navežemo na ljude.

Isto tako, osoba koju nam je Bog stavio na put, ne smije postati objekt našeg posjedovanja. Mora postojati osjećaj slobode, jer ljubav nikada ne smije postati ropstvo i zapovijed. Tada ona gubi svoj smisao i nestaje. Samo u slobodi ljubav dostiže svoj vrhunac, koji se učituje u slobodnoj odluci sklapanja braka i obećanja doživotne vjernosti. Element vjernosti ključan je za zdrav rast u slobodi. Onaj, tko je jednom bio povrijeđen, često će sumnjati na partnerovu vjernost i odanost, što može smanjiti osjećaj slobode. Stoga ne valja ulaziti u novu vezu dok rane na duši potupuno ne zacijele, i dok se ne izgradi odnos s Bogom, kako se više ne bi doveli u takvu situaciju.

Ljubav je nešto uistinu veliko i sveto. Za njom se ispalti tragati, ali uz Božje vodstvo. Možda ćemo morati više puta biti razočarani, možda ćemo dugo tragati, ali sve to u Božjim očima ima smisao. Ništa se u životu ne događa slučajno. Svaki susret s ''pogrešnom'' osobom, naučio nas je nečem novom, kako bi jednog dana mogli prihvatiti osobu koju nam je Bog namijenio i voljeti ju cijelim svojim bićem!

                                                                      lovepictures.us

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec